Krešimir Purgar / Nicolas Bourriaud
Relacijska estetika
Postprodukcija – Kultura kao scenarij: kako umjetnost reprogramira suvremeni svijet.
Josipa Bubaš za Program vizualne kulture Galerije Događanja
Kada je Nicolas Bourriaud krajem devedesetih godina objavio knjigu Relacijska estetika, predložio je jedan od najutjecajnijih modela razumijevanja suvremene umjetnosti. Umjesto umjetničkog djela kao autonomnog objekta, u središte je postavio umjetničku situaciju: susret, razmjenu, privremenu zajednicu i mogućnost drukčijeg iskustva zajedničkog bivanja. Umjetnost je, prema toj viziji, trebala postati prostor u kojem se proizvode odnosi, a ne samo slike, predmeti ili reprezentacije. Gotovo trideset godina kasnije, pitanja koja je Bourriaud otvorio ne samo da nisu izgubila na aktualnosti nego su postala još složenija. U vremenu u kojem društvene mreže, digitalne platforme i ekonomija pažnje svakodnevno proizvode nove oblike povezivanja, komunikacije i razmjene, postavlja se pitanje što danas uopće znači govoriti o relacijama kao specifičnom umjetničkom području. Može li umjetnost još uvijek stvarati prostore koji izmiču dominantnim ekonomskim i političkim logikama ili su i sami odnosi postali jedna od najvažnijih roba suvremenog društva? Polazeći od tih pitanja, razgovor s teoretičarom vizualne kulture Krešimirom Purgarom otvara niz tema koje povezuju umjetnost, filozofiju, društvenu teoriju i suvremenu kulturu. Purgar pritom ne pristupa Bourriaudu kao autoru čije bi teze trebalo jednostavno potvrditi ili odbaciti. Naprotiv, relacijsku estetiku promatra kao teorijski okvir koji je istodobno obilježio svoje vrijeme i otvorio prostor za kritičko promišljanje umjetnosti danas. Posebno ga zanima napetost između umjetnosti i života, između političkih očekivanja koja se često upisuju u umjetničke prakse i specifične autonomije umjetničkog djela. U razgovoru se tako raspravlja o Bourriaudovu pojmu intersticija, odnosno međuprostora unutar dominantnog društvenog poretka, o ulozi publike kao sudionika umjetničkog događaja, o odnosu relacijske umjetnosti prema modernizmu, kao i o poznatoj kritici Claire Bishop koja upozorava da zajedništvo i participacija sami po sebi ne jamče emancipaciju niti kritički potencijal. Purgar pritom posebno naglašava važnost pitanja forme, smatrajući da je upravo problem forme ostao nedovoljno razrađen u mnogim interpretacijama relacijske estetike. Dok se velik dio suvremene umjetnosti koncentrira na proizvodnju odnosa i društvenih situacija, on upozorava da umjetnost ne bi smjela izgubiti sposobnost stvaranja odmaka, nelagode, prekida i nesklada. Jedna od najzanimljivijih linija razgovora odnosi se upravo na mogućnost onoga što Purgar naziva negativnom relacionalnošću. Ako je relacijska estetika naglašavala susret, participaciju i zajedništvo, možda je danas jednako važno promišljati umjetničke prakse koje odnose usporavaju, destabiliziraju ili prekidaju. U svijetu koji je prezasićen komunikacijom, povezanošću i neprekidnom razmjenom informacija, prostor tišine, odsutnosti ili nepovezanosti može postati jednako političan i estetski relevantan kao i prostor susreta.
Razgovor koji slijedi pokušaj je razumijevanja šireg kulturnog trenutka u kojem se nalazimo, u kojem smo obilježeni istodobnom željom za povezivanjem i rastućim nepovjerenjem prema modelima zajedništva koji nam se nude. U tom smislu, Bourriaudova relacijska estetika pojavljuje se manje kao gotov odgovor, a više kao otvoreno polje rasprave o tome što umjetnost danas može biti. Prostor susreta, prostor konflikta, prostor refleksije ili možda, kako sugerira Krešimir Purgar, prostor u kojem ponovno učimo misliti nepredvidivost.
Ostanite s nama.
Preuzmite pdf cijelog razgovora Josipe Bubaš i Krešimira Purgara.
Krešimir Purgar diplomirao je povijest umjetnosti i talijanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te je 2012. godine na istoj instituciji doktorirao iz područja znanosti o umjetnosti. Sudjelovao je na više od četrdeset znanstvenih i stručnih simpozija, primjerice na godišnjim sastancima Američkog udruženja za talijanistiku u Genovi, Colorado Springsu i Taormini te na konferencijama o filozofiji umjetnosti u Rimu i Firenci. Kao osnivač projektne skupine Vizualna kultura u Europi sudjelovao je na konferencijama i projektnim sastancima u Londonu, Barceloni, Berlinu i Vilniusu; održao je predavanja o književnosti i vizualnim studijima na simpozijima u Manchesteru, Skopju, Dartmouth Collegeu, na Sveučilištu Western Ontario, kao i na Sveučilištu u Chicagu. Održao je pozvana predavanja na sveučilištima u Palermu, Cagliariju, Genovi, Tirani, Pragu, Mostaru, Grazu, Enni, Krakowu i Osaki. Među njegovim najnovijim knjigama su Images, Reality and Digital Culture. Towards a Post-Pictorial Condition (ur.), Routledge, New York-London (2025); sveučilišni udžbenik Studiare le immagini. Teorie, concetti, metodi (ur. zajedno Lucom Vargiuom), Carocci, Rim (2023); The Palgrave Handbook of Image Studies (ur.), Palgrave Macmillan, London (2021); The Iconology of Abstraction. Non-figurative Images and the Modern World (ur.), Routledge, New York-London (2020); Iconologia e cultura visuale. W.J.T. Mitchell, storia e metodo dei visual studies, Carocci, Rim (2019); Pictorial Appearing. Image Theory After Representation, Transcript, Bielefeld (2019); W.J.T. Mitchell’s Image Theory. Living Pictures (ur.), Routledge, New York-London (2017); Theorizing Images (ur. zajedno s Žarkom Paićem), Cambridge Scholars Publishing, Newcastle (2016). Član je profesorskog kolegija Doktorata iz vizualne kulture na Sveučilištu u Palermu i redoviti profesor na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku.
Josipa Bubaš izvedbena je umjetnica u žanru performansa. Članica je AICA-e, ULUPUH-a, UPUH-a i HZSU-a. Diplomirala je povijest umjetnosti i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirala je na Odsjeku za Interdisciplinarne humanističke znanosti Sveučilišta u Zadru 2020. godine. Kao izvođačica i koautorica sudjelovala je u različitim projektima Od 2012. godine bavi se autorskim radom te stvara izvedbene forme koje koriste vokabular fizičkog kazališta i suvremenog plesa. Izvela je niz performansa na festivalima te u galerijskim, muzejskim i javnim prostorima. Autorica je niza stručnih tekstova kao i intervjua sa suvremenim vizualnim umjetnicama/umjetnicama. Od 2025. godine na studiju je Nove izvedbene prakse na Stockholms konstnärliga högskola/Stockholm University of Arts. josipabubas.com
