Poput slikarstva njemačkog romantizma u kojemu je pojedinac okružen monumentalnom prirodom, a koja ga smješta u realan, iako poražavajući, omjer veličina i raspored vrijednosti u svijetu, i u Fišićevim su urbanim “pejzažima” pojedinci izolirani i potpuno nebitni za okruženje u kojemu su se zatekli. Razlika je međutim u samom okolišu jer, dok je romantizam inzistirao na snazi prirode i silama koje okružuju čovjeka, ovdje je pojedinac suočen s nijemim, disfunkcionalnim ostacima industrijaliziranog svijeta. U Fišićevim radovima, međutim, izostaju elementi prirode, zapuštenom distopijskom, postindustrijskom krajoliku nedostaje snaga, a pojedinac je suočen s krajnjim besmislom s kojim uspostavlja odnos potpuno ispražnjenog značenja.
Osim kranova, nasukanih brodova, ostavljenih automobila, praznih gradilišta često realiziranih minucioznim grafizmom, okoliš je naznačen čistim plohama, bez detalja i nijansi, što utječe na zatvorenost prizora, osjećaj stanjenoga svijeta koji se urušava sam u sebe i koji je odavno postao sam sebi svrhom.
Zanimljivi su prikazi Mjeseca koji obasjava nežive elemente ostavljajući, kao ravnalom, trag svjetlosti, pri čemu su dvije ravne, tehničke linije jedini dodir nebeskog tijela i tla. Nedostaju sjene i odsjaj, bilo što bi iluminiralo prostor, već zrake podsjećaju na konstruktivističke zahvate, svođenje elemenata na njihove osnove, no ovoga puta zanemarene funkcije.
Autor sebe ili svoje bližnje stavlja u odnos s devastiranim motivima, a upravo ova prepoznatljivost lica, individualizacija likova ono je što otrežnjuje od de Chiricove atmosfere zaleđenog vremena i sveobuhvatne tišine. Radovi djeluju kao svojevrsni emocionalni pejzaži, otvaranje egzistencijalističkog prostora natopljenog post punk/rockom i nihilizmom. Suočen s potpunim besmislom i prostorom koji ne odgovara ni na zahtjeve, ni na pitanja, pojedinac je stavljen pred zid, smješten u okolinu koja je isuviše oronula za ikakvu interakciju. Potpuno bespomoćan, slobodan je kreirati novi prostor, stoga je bezfunkcionalnost zatečene materije istodobno poražavajuća i bolna, ali i oslobađajuća. Svijet je utihnuo, no što nas čeka poslije?
Josipa Bubaš
BIOGRAFIJA
Želimir Fišić rođen je u Vinkovcima (1976.) Osnovnu školu i Gimnaziju završava u Vinkovcima. 1997. godine upisuje grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu te 2002. godine diplomira u klasi prof. Igora Dragičevića. Zaposlen je kao docent na Odjelu društveno-humanističkih znanosti Sveučilišta u Slavonskom Brodu. Dosad je ostvario 23 samostalne izložbe te više skupnih u Hrvatskoj i inozemstvu te sudjelovao na više likovnih kolonija. Živi i radi u Vinkovcima.
