Rebecca Agić: ŠTO JE PJESNIK HTIO REĆI
Sudjeluju:
Ana Žulec, Sara Razum, Josip Čelan, Sara Đomlija, Ivan Sabljak Filip Žulec i Dino Halvadžić
Režija: Rebecca Agić
Ton/svjetlo: Marinko Radočaj, Darko Crnčević
Šminka/frizure: Bernarda Oreč
Poezija kao vječna neprekinuta veza s onim nevidljivim u jednom najobičnijem trenutku na Zemlji. Poezija zarobljena u interpretacijama i objašnjenjima.
Besmrtna duša. Smrtničko tijelo. Poezija kao tajni jezik kojim duše komuniciraju jezik kojim se pronalaze tamo vani. Onaj koji je sve to smislio i On koji o tome pjeva.
A što je htio reći ovisi o vječnosti i trenutku.
- +VIŠE O PREDSTAVI
- Osvrt stručnog povjerenstva 37. SKAZ-a
Željka Turčinović
Da su pjesnici čuđenje u svijetu i inspiracija za kazališnu predstavu pokazuju mladi glumci ove predstave. Ideja je da se kroz citirane stihove predstavljaju prizori iz života u kojima je pjesnik glavni lik, u razradi nije tako uspješna. Djeluje pretenciozno, pomalo snobovski, iako nema potrebe za tim. Prizori tematiziraju neshvaćenost pjesnika, idealnu ljubav, odnos urednika prema pjesniku, odnos majke i kćeri, kvaziintelektualizam, odnos muškaraca prema ljubavi… naprosto muško-ženske odnose kroz ljubav i poeziju, ali, isto tako, kroz prijevaru i netoleranciju. Predstava je likovno dobro osmišljena (svjetlo, scenografija), ali to dociranje publici da misli kao i oni na sceni najveća je smetnja uspješnosti. Inače, ovi glumci mogu puno, osjećaju scenu i publiku, imaju iskustvo i radost igranja.
Hrvoje Ivanković
Zasnovana na ideji prožimanja poezije i svakodnevnih životnih situacija, predstava Teatra Gaudeamus pokušava istražiti sudbinu mladog pjesnika našega doba, razapetog između nesretnih ljubavi i uzaludnih pokušaja da se sa svojom poezijom probije do izdavača, čitatelja, uspjeha… Onirički uobličeni prizori izmjenjuju se s nabrijanim realističnim scenama, no, unatoč lijepo oblikovanoj atmosferi predstave, gluma i izgovarane replike uglavnom su djelovale odveć artificijelno, oduzimajući uvjerljivost i likovima i dramskim situacijama, koje su tek povremeno (poput scene u diskoteci) zaiskrile punom životnom snagom.
Dubravka Crnojević-Carić
„Žensko pismo“ predstave iznimno je interesantno. U izvedbi se kombinira nekoliko medija. Kao poveznica izdvojeni su stihovi koji se „spuštaju“ iz razine ideje u zor, u tjelesnost scene. Velik je broj prizora izvrsno i nadahnuto postavljen te igran uvjerljivo, no ponekad je ova forma bila nešto prezahtjevna s obzirom na uzrast izvođača. Predstava se osobito dobro „uhvatila“ u trenutku kada se pojavljuju četiri dječaka, koji s puno energije i duha tematiziraju ljubavni život. Iznimno je zanimljiva i uspješna i scena u kojoj mlada balerina, slušajući glas snimljen u offu o konzervativnom tumačenju poezije, pleše i vježba, iscrpljujući se u pravilima pod kojima se slama. Dramaturški je predstava inventivno zamišljena.
