21. 3. 2025., 19:30
Aljoša Jurinić

Foto: Luka Dobroja

Hvaljen kao „iznenađujuće suptilan pijanist-vizionar“ s „rijetkim spojem šarma i majstorstva“, hrvatski pijanist Aljoša Jurinić etablirao se kao laureat najprestižnijih svjetskih pijanističkih natjecanja. Nakon pobjede na Međunarodnom natjecanju Robert Schumann 2012. u skladateljevom rodnom gradu Zwickauu, bio je laureat Pijanističkog natjecanja Queen Elisabeth 2016. i Međunarodnog pijanističkog natjecanja u Leedsu 2018., te finalist Međunarodnog pijanističkog natjecanja Chopin 2015. u Varšavi .

Nastupao je kao solist te s orkestrima na istaknutim koncertnim pozornicama u više od 35 zemalja na pet kontinenata, uključujući Carnegie Hall u New Yorku, Wiener Musikverein, Salle Cortot u Parizu, Gasteig u Münchenu, Tokyo Opera City Concert Hall, Osaka Symphony Hall, La Sala Verdi u Milanu, BOZAR u Bruxellesu, Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog i mnoge druge. Osim toga, održao je nekoliko recitala i turneja uz orkestre u Kini i Japanu.

Njegova diskografija uključuje pet albuma s djelima Frédérica Chopina, Roberta Schumanna i Claudea Debussyja. Nakon posljednjeg izdanja Correspondances objavljenog 2020. za KNS Classical, u ožujku 2025. objavio je album s dvije Chopinove sonate. Tražen i kao komorni glazbenik, surađuje s instrumentalistima međunarodne reputacije kao što su Kian Soltani, Luka Šulić i Petrit Çeku. Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 2019. godine Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za iznimno uspješna glazbena postignuća te osobiti doprinos u promicanju glazbene umjetnosti u Republici Hrvatskoj i u svijetu.

Umjetnički razvoj Aljoše Jurinića oblikovali su renomirani pijanisti i pedagozi u rodnoj Hrvatskoj, Austriji, Italiji, Njemačkoj i Kanadi, gdje pohađa doktorski studij na Sveučilištu u Torontu. Trenutačno živi u Bostonu, SAD, i gostujući je umjetnik centra Immersion Lab pri Institutu za tehnologiju Massachusetts gdje surađuje na istraživačkim projektima biomehanike sviranja klavira.

Dora Pejačević (1885. – 1923.) fascinantna je skladateljica i intelektualka hrvatsko-mađarskog podrijetla, znatiželjna i senzibilna umjetnica, aristokratkinja koja, kako nam otkrivaju njezina pisma, nije mogla zamisliti život bez rada. Njezina prerana smrt u 38. godini od posljedica komplikacija nakon poroda, prekinula je cvat izuzetnog talenta koji je iza sebe ostavio opus od 58 djela važnoga mjesta među usmjerenjima hrvatske glazbene moderne. Njezin opus nastao je u razdoblju od 26 godina, između 1897., kada je imala tek dvanaest godina, i 1922., tj. godinu dana prije smrti, i cijelo to vrijeme skladala je za klavir. Ostavila je 24 klavirske skladbe među kojima prevladavaju minijature, uz dvije sonate, a taj je instrument prisutan i u njezinu komornu opusu, kao i u dva ostvarenja uz orkestar (Koncert za klavir i orkestar i Koncertantna fantazija). Njezinom ranijem stvaralaštvu za klavir pripada ciklus Život cvijeća, op. 19, nastao 1904.-05. godine kao niz od osam minijatura naslovljenih prema pojedinim vrstama cvijeća. Različite karakterom, temom i ugođajem, skladbe su međusobno nepovezane, no poredak njihovih naslova otkriva kronologiju cvatnje izabranoga cvijeća: od proljeća kada cvatu Visibabe, Ljubice, Đurđice i Potočnice preko ljeta kada dominiraju Ruže i Crveni karanfili, do procvata Ljiljana i Krizantema u jesen. Osim glazbenog dočaravanja vlastitih impresija i asocijacija vezanih uz cvijeće, skladateljica poseže i za tonskim slikanjem, naglašavajući karakter određenog cvijeta. Lirske, romantičarsko-impresionistički obojene Ljubice zamišljene su u trodijelnom obliku pri čemu središnji, žustri dio predstavlja kontrast vanjskim dijelovima, koji pak kao uzor odaju Beethovenov rukopis. Potočnice su sjajan primjer bujnosti skladateljičine invencije kao i vještine baratanje harmonijskim i tonalitetnim odnosima, iskazane u samo dvadeset taktova.

Frédéric Chopin (1810. – 1849.) se nakon karijere pijanista prometnuo u jednog od vodećih skladatelja 19. stoljeća čija glazba predstavlja bit pijanističke tradicije romantizma. Spajanjem izvanrednog dara za melodiju, harmonijske odvažnosti, intuitivnog i inventivnog promišljanja formalnog plana, te sjajne pijanističke tehnike stvorio je jedan od najoriginalnijih klavirskih opusa. Vrijeme u kojem su se neprestano unosila značajna poboljšanja u konstrukciju klavira omogućilo mu je otkrivanje cijelog raspona novih boja. Svoj osebujan i prepoznatljiv zvuk, kao i skladateljsku zrelost, Chopin je dosegao već prije dolaska u Pariz u jesen 1831. godine. Četiri najzastupljenija žanra u njegovu opusu – mazurka, nokturno, etida i valcer – već su bila formirana u Varšavi. Karakter im se dodatno učvrstio tijekom njegova boravka u Beču, te u prvim godinama boravka u Parizu. Sljedeći stadij njegova kreativnog puta bilo je iznalaženje načina za daljnje razvijanje i zaoštravanje stečevina ranih pariških godina: kako da melodiju, figuraciju i harmoniju upotrijebi u opsežnijim formama, među ostalim i u sonatama.

Chopin u svojemu opusu ima četiri sonate – tri za klavir solo i jednu za klavir i violončelo. Među njima, Sonata br. 2 u b-molu, op. 35 osobito je često bila na meti kritika, još od slikovite primjedbe Roberta Schumanna kako je u njoj Chopin pod isti krov zatvorio četvero svoje najluđe djece aludirajući na skladateljevu nedoraslost sonatnoj formi! Djelo je nastalo 1839., a godinu dana poslije je i objavljeno. Iako Chopin nije običavao svojim djelima davati izvanglazbene naslove, u ovom se slučaju složio da nosi naslov Posmrtna koračnica, prema glasovitom trećem stavku, no u kasnijem, trećem francuskom izdanju, toga se odrekao. U pismu koje je u kolovozu 1839. uputio prijatelju, poljskom skladatelju i pijanistu Julianu Fontani, o djelu je napisao sljedeće: “Evo upravo pišem Sonatu u b-molu koja sadrži tebi poznatu koračnicu. Sastoji se od Allegra, potom Scherza u es-molu, Koračnice, i kratkog Finala, koji će vjerojatno trajati tri moje stranice – lijeva ruka svira unisono s desnom, ogovarajući Koračnicu.“ Iz tog se citata može zaključiti da je Koračnicu skladao ranije, i to vjerojatno 1837. o čemu svjedoči i jedan njegov zapis iz iste godine. Taj stavak izvodio se i na Chopinovu pogrebu 1849. u crkvi Madeleine u Parizu, a za tu ga je prigodu orkestrirao Henri Reber. Ostala tri stavka dovršena su u ljeto 1839. u ladanjskoj kući Chopinove partnerice Georges Sand u Nohantu, nedugo nakon njihova povratka s Mallorce. Negativne kritike suvremenika objašnjava činjenica da je tim djelom Chopin pokušao stvoriti novu vrstu sonate temeljenu na staroj. Koristio ju je kao okvir unutar kojega je svoja ranija dostignuća – figurativne obrasce etida i preludija, kantilene nokturna, periodičnost plesnih komada – mogao spojiti u neku vrstu sinteze.

Svoju posljednju klavirsku sonatu – br. 3 u h-molu, op. 58 – dovršio je 1844. uz posvetu učenici, kontesi Emiliji de Perthius. Iako forma Sonate slijedi klasične principe, slobodni tijek i obilatost melodijskih ideja čine ih gotovo neprepoznatljivima. Dirljivost tema prvoga stavka smjenjuje blistavi i živahni Scherzo kojem se pak suprotstavlja Largo – svojevrsna posmrtna koračnica zaodjenuta u sanjivo ozračje barkarole. Završnica je istinsko slavlje originalnosti, galopirajući rondo herojskog duha, ujedno i jedna od pijanistički najzahtjevnijih pasaža koje je Chopin osmislio. Sam skladatelj nikada u javnosti nije svirao Sonatu u h-molu, pretpostavlja se upravo zbog znatnog napora koji iziskuje.