Teatar Gaudeamus 2018.

Policajac na tajnom zadatku mora biti kao Marlon Brando. Da bi obavio posao kako treba mora biti sjajan glumac. Mora biti prirodan. Mora biti strašno prirodan. Ako nije dobar glumac onda je loš glumac, a za ovaj naš posao biti loš glumac je sranje.
(Reservoir Dogs, 1991.g )

Mira Muhoberac:
Premda je utemeljena na scenariju poznatoga Tarantinova filma, predstava Svaki pas ima svoj dan Teatra Gaudeamus 1 Centra Knap odmiče se od filmskih i kinematografskih zadanosti situacija i karaktera zahvaljujući izvrsnom, uglavnom muškom glumačkom ansamblu uz dobro redateljičino vodstvo. Izvođači pojedinačno i timski, maksimalno angažirano i glumački snažno, uz samo poneku slabiju točku, ostvaruju dramatičnu i dinamičnu predstavu nabijenu zajedništvom suigre i međuigre. Ugođaj straha i napetosti ostvaren je i postavljanjem glumaca u pozicije kontrapunkta, a imena protagonista nastala prema bojama ne pokazuju se samo kao dosjetka nego nude bogatu paletu raznobojnih životnih konteksta, od toplih do hladnih tonova.

Ivana Peroš:
Od početka do kraja predstava ima snažnu scensku energiju, gotovo frenetičan ritam i jaku koncentaciju mladih glumaca amatera. Odabir predloška (Reservoir Dogs, Q. Tarantino, 1991.) koji svojom stilom i estetikom olakšava kopiranje ipak je u mnogočemu riskantan za postavljanje na kazališne daske no grupa je bila vrlo korektna u svom naumu. Ima odličnih i točnih glumačkih ostvarenja, pogotovo se ističu Ivan Sabljak, Vedran Vitez, Jakov Zovko, Filip Vrbanec te Ana Žulec (koja ima kratki, ali upečatljivi nastup). Na trenutke nisu bili ujednačeni u igri, bilo je problema sa svjetlom, ali su glumci pokazali zavidnu požrtvovnost i posvećenost projektu. Uspješna predstava. Čestitke.

Zlatko Krilić:
Ne razumijem zašto su mijenjali naslov i predstavu nisu nazvali „Reservoir Dodg“ kad je naslov jedino što su promijenili u odnosu da film Quentina Tarantina. Predstava, čini mi se, dosljedno prati scene filma.
Ako bih u jednoj riječi morao definirati ovu predstavu onda je to riječ – hrabrost. Hrabro je odabrati glumački izuzetno zahtijevan predložak, hrabro je izabrati planetarno popularni film, hrabro je da amateri igraju predložak s dugotrajnim izuzetno povišenim tenzijama, a povrh svega je izuzetno hrabro igrati općepoznati tekst bez dozvole autora.
Ansambl Gaudeamusa je to odradio izvrsno. Užitak je bio gledati ih. Divni glumački pojedinci, a unatoč neujednačenosti ansambla, fascinantni dojam cjelokupne glumačke igre. Dojmljiva je dorađenost kazališnog uprizorenje (gluma, svjetlo, kostimi, glazba, sve).
Ipak, nameće se dojam da su ziheraški pristupili scenskoj prilagodbi filmske uspješnice i da su mogli ostvari i više da su se usudili uči u drugačiji interpretaciju općepoznatog filma, takozvano „novo čitanje“, recimo – ne preslikavajući, nego parodirajući ili nešto drugo.
Količina vrsnih i silno talentiranih interpreta u ovoj predstavi oduševljava, a ne može se ne primijetiti da su izuzetno dobro vođeni. Ono u čemu ovaj ansambl ostavlja najbolji dojam je njihova povezanost, užitak u teatarskim međuodnosima tako da u potpunosti i u najboljem svjetlu ispunjavaju smisao kazališnog amaterizma. Bio bi ih užitak gledati na sceni i da je predstava loša, a ova je predstava i više nogo dobra. Sjajna je.

Predstava, kao i sam film po kojem je nastala, ne daje odgovore, nego postavlja pitanja. Tih je pitanja mnogo, a tiču se vlasti, osvete, čovjekove potrebe za moći, potrebe da sačuva svoje dostojanstvo i tako dalje. Ali jedno pitanje doima se centralnim, a to je pitanje o smislu, besmislu i opravdanosti pobune, kao i o smislu, besmislu i opravdanosti, od strane vlasti, uzvraćenog udarca kada se pobuna dogodi. Na to pitanje, čini se, odgovora nema, nikada ga nije bilo, a ljudskoj povijesti, nažalost, tekle su, teku i teći će rijeke krvi. (Hasan Džafić, dramaturg)

Hasan Džafić: GLUHA SVADBA, redateljica Rebecca Agić
– Nominacija za najboljeg glumca: Jakov Zovko
– Nominacija za najboljeg glumca: Ivan Sabljak
– Nominacija za najboljeg glumca: Filip Vrbanec
– Nagrada za najboljeg glumca: Vedran Vitez
– Nominacija za najbolju glumicu: Ana Žulec
– Nominacija za najbolju glumicu: Mia Husnjak
– Nagrada za najbolju predstavu

Mira Muhoberac:
Budući da je riječ o adaptaciji filmskoga predloška rumunjskoga filma Gluha svadba Hasana Džafića za jedno kazalište, kvaliteta se ove predstave može tražiti u ideji o prikazivanju amaterske predstave o teškoj temi odnosa pojedinca i obitelji prema vlasti, tj. o vlasti i režimu koji uništavaju svaki pokušaj izražavanja vlastite slobode. Takvu temu i scenarij, tj. dramaturgiju može izvesti samo skupina iznimno motiviranih i uvježbanih izvođača koja se odmalena bavi teatrom i živi za kazalište u spoju ljubavi i gotovo profesionalna ansambla kazališnih zanesenjaka. To bi se moglo reći za većinu članova i članica Teatra Gaudeamus 2 Centar KNAP. Vođeni dobrom redateljskom rukom i okom, prikazuju potresnu predstavu s kulminacijom u usporenu prizoru gluhe svadbe.
Ivana Peroš:
Predstava rađena prema motivima rumunjskog filma u originalu «Nunta muta», redatelja Horatiua Malaelea, također uspješno postavljena na pozornici BNP Zenica plijeni pažnju svojim crnohumornim pogledom na ruralnu svakodnevicu pod represijom politike. I odlično je legla skupini GAUDEAMUS 2. Iskoristila je voditeljica utabani put groteskne komike i cinične kritike društva iz prijašnjih djela i transponirala ih u grupu čvrstih aktera amatera koji su uvjerljivi, dozirano patetični za komad i ritmički složni za kompleksnost koju iziskuje predložak. Esencijalno duhoviti i angažirani glumci, spremno su utjelovili ne baš jednostavne likove iz drame i kao ansambl pokazali kompaktnost i partnersku igru. Kako se radi o amaterskom stvaralaštvu, razina profesionalnosti je osvježenje, uz napomenu kako im produkcijski uvjeti idu u korist, što opravdavaju rezultatom. Svakako jedna od boljih predstava ove godine. Čestitke.

Zlatko Krilić:
Teatar Gaudeamus i njegova voditeljica Rebecca Agić su ne samo omeđili ovogodišnji SKAZ (igrali su izvrsnu predstavu prvog dana, a eto i zadnjeg), nego su ga i obilježili. Ovo je njihova godina.
„Količina vrsnih i silno talentiranih interpreta u ovoj predstavi oduševljava, a ne može se ne primijetiti da su izuzetno dobro vođeni. Ono u čemu ovaj ansambl ostavlja najbolji dojam je njihova povezanost, užitak u teatarskim međuodnosima tako da u potpunosti i u najboljem svjetlu ispunjavaju smisao kazališnog amaterizma. Bio bi ih užitak gledati na sceni i da je predstava loša, a ova je predstava i više nogo dobra. Sjajna je.“ – napisao sam nakon prvog dana SKAZa za predstavu „Svaki pas ima svoj dan“ istog ansambla, a potpuno isto mislim i za ovu izvedbu.
Na sceni je golemi ansambl (sedamnaest ljudi) koji se stopio u jedinstveno tijelo predstave i funkcioniraju kao živo biće. To se ne viđa često u amaterskim kazalištima. Još rjeđe se viđa da uspijevaju stvorit (i održati, što je još teže) atmosferu koju predstava od njih zahtjeva u pojedinim trenucima (slavlje, svađa u birtiji, mističnog proročanstva nadolazeće tragedije, incidentna situacija koja prijeti otimanjem kontroli, tihi sprovod…). Posebno je fascinantna lakoća kojoj prelaze iz jednog u drugo emotivno stanje, kako pojedini lik, tako i cijeli ansambl tj. predstava. U ovaj niz pohvala svakako još treba dodati ritam cijele predstave i mudro ispreplitanje komičnog i dramatičnog.
Predstava ni na trenutak ne gubi na intenzitetu komunikacije s publikom, pa ni kada desetak minuta igraju bez ikakvog zvuka sa scene. Čak i u toj potpunoj tišini uspijevaju uvjerljivo dočarati svadbeno slavlje – događanja, raspoloženja slavljenika, međusobne odnose.
Riječju – divan ansambl, sjajno režiran.
Kada bih htio pohvaliti glumce koji to zaslužuju morao bih prepisati imena cijelog ansambla, no ipak bih izdvojio dvije uloge (možda i zbog toga što su oboje nositelji komike, pa zato i najsimpatičniji) – Baba Mie Husnjak i Profesor Filipa Vrbanca.