Radionica MALA SOBA je popunjena. Otvorena je lista čekanja.
Otvorene prijave za radionicu MALA SOBA s arhitekticom Anom Horvat (Sint Lucas School of Architecture u Gentu, BE)
predviđeno za 8 sudionika/ica
28.3.2026.
početak od 11 sati
Mokro filcanje je drevna tehnika oblikovanja češljane vune pomoću tople vode, sapuna i trenja. Vunena vlakna se pod utjecajem topline, vlage i poketa međusobno isprepliću i povezuju u čvrstu tkaninu – filc. Za razliku od ostalih srodnih tehnika kao što su pletenje ili tkanje, mokro filcanje, umjesto niti, koristi rastresita vlakna vune.
Ana Horvat, arhitektica i voditeljica radionice, u svojoj praksi slojeve raznobojne vune koristi na suvremen način; za prijenos vlastitih crteža i ilustracija, uglavnom prostornih motiva, u novi – tekstilni medij.
Na radionici, polaznici će se upoznati sa samom tehnikom filcanja i njezinim alatima te će svatko izraditi svoj filc kao posljedicu eksperimenta, promišljanja i ručnog, meditativnog rada.
Svi materijali za rad osigurani.
- Prijave na – galerija@knap.hr.
- Navesti: prijava za radionicu Mala Soba.
- Svi polaznici dobit će e-mailom potvrdu o upisu u radionicu.
- Prijave su otvorene do 27.3.2026. u 12 sati.
Ana Horvat diplomski studij arhitekture završila je 2018. godine na Sint Lucas School of Architecture u Gentu (BE), uz stipendiju Soroptimist International Europe, gdje je diplomirala magna cum laude pod mentorstvom Martina Tattare (DOGMA).
Preddiplomski studij arhitekture i urbanizma završila je 2016. godine na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Profesionalno iskustvo stekla je radeći kao arhitektica u Belgiji, u renomiranim nišnim uredima: URA Architecten (Bruxelles, 2018.–2020.), STUDIOBONT-u (Gent, 2021.), Jo Taillieu (DVVT) (Gent, 2021.–2022.) i RAAMWERK-u (Gent, 2022.–2023.). Po povratku u Zagreb surađuje sa raznim arhitektima i postaje članica Iskra kolektiva, a od kraja 2024. godine djeluje kao samozaposlena u vlastitom studiju MALA SOBA. Tijekom studija radila je kao studentska asistentica za makete i 3D print u MM Lab-u, kao praktikantica u uredu IEA u Antwerpenu (2015.–2016.) te je volontirala na 25. FPS Festivalu u Zagrebu.
Godine 2019. samostalno izlaže projekt Home(s) u Galeriji CEKAO. Sudjelovala je na radionici AF SC te je izlagala na DA Festivalu, a već najraniji studentski radovi objavljeni su kao primjerni u godišnjacima studentskih radova Arhitektonskog fakulteta i AFSC3.
Dodatno školovanje uključuje i fotografsko obrazovanje digitalne i analogne fotografije u KSET-u te pohađanje crtačkih i scenografskih kolegija na ALU i ADU u Zagrebu tijekom studija.
Neiscrpna znatiželja u svim kreativnim područjima te rad u Belgiji, bitno su utjecala na njezinu praksu.
O praksi U POTRAZI ZA VIŠE MANJE
Belgijska arhitektonska scena, uz japansku i švicarsku, pripada onom rijetkom dijelu suvremene svjetske arhitekture koji je uspio zadržati disciplinarnu ozbiljnost i unikatnost u vremenu spektakla i hiperprodukcije slika te banalizaciji arhitekture općenito. Umjesto da se arhitektonske projekte tretira samo kao proizvod koji treba dostaviti, endemski arhitektonski uredi u kojima je Ana radila pristupaju arhitekturi specifičnim procesom; on je analitičan, detaljan i izrazito materijalan. Projekti nastaju iz rada; iz crteža, eksperimenata, proporcioniranja i serija snalažljivih maketa. Samim time, stvara se opresija banalnoj, ponavljajućoj formi kao početnoj i jedinoj točki.
Za razliku od pretežitog dijela globalne arhitekture koja teži spektakularnom efektu, Anina praksa usmjerena je na elementarne prostorne operacije i suvremeno-eksperimentalni pristup materijalu; on nije dekoracija, već nositelj prostora. U vremenu financijske krize, arhitektura postaje ogoljena, a materijali nekoć panično skrivani, postaju glavni akteri.
U tom smislu karakteristična je materijalna iskrenost. Konstrukcija, instalacije, tragovi procesa gradnje ili sirovi građevinski elementi često ostaju vidljivi, ne kao estetska gesta, nego kao logična posljedica vremena i načina na koji živimo. Zid može biti betonski blok, konstrukcija može ostati čitljiva, a završni sloj može izostati — jer prostor nije zamišljen kao savršena slika nego kao realan konstrukt.
Zajedničko Aninoj praksi je i snažna teorijska dimenzija. Arhitektura se ne razvija samo kroz projekte nego i kroz tekstove, istraživanja i nastavnu praksu. U tom smislu arhitektura nije samo profesionalna usluga nego i intelektualna disciplina koja kontinuirano preispituje vlastite metode i alate. Upravo zbog toga, arhitektura koja nastaje u tom kontekstu često je radikalna u svojoj jednostavnosti, s izuzetnom prostornom jasnoćom.
Uz arhitekturu, Anina praksa razvija rad u crtežu, ilustraciji, grafičkom dizajnu te izradi eksperimentalnih objekata.
