Teatar Gaudeamus 2016.

Predstava „Ljeto 95.“ tematizira rat u BiH i stanje nakon njega. Osnovna je ideja predstave – sve filmove, serije, televizijske reportaže i novinske članke ratne tematike – spojiti i postaviti na kazališne daske. U predstavi pratimo odlazak dječaka Armina i njegove obitelji iz ratom zahvaćenog Sarajeva. Slijedi povratak nakon 20 godina, no što se promijenilo? Hoće li zemlja u kojoj su živjeli postati turističkom destinacijom? Odgovori slijede na daskama koje život znače.

 

Izvješće prosudbenog povjerenstva

 

Andrija Tunjić

Sama tema – rat u BiH i njegove posljedice – itekako je traumatična i frustrirajuća, i to ne samo onima koji su prošli rat i stradanje, nego i mnogima koji su ga doživjeli putem medija ili priča onih koji su ga preživjeli. S obzirom na spomenuto, očekivao sam ozbiljniji pristup i bolje razumijevanje te dramatične epohe i tragičnih posljedica. Zaprepašten sam interpretacijom koja temi prilazi kao da se dogodila tko zna kada i kome, gdje se ne zna tko je izazvao rat, tko su žrtve, koja je vojska činila zločine, tko je bio na strani zla… Brojne su nelogičnosti i činjenične nejasnoće kao i dramaturške površnosti koje govore da su autor teksta, a potom i izvođači, promašili temu, njezin sadržaj pa samim time i predstavu. Tema rata, koja je rijetko dobar razlog i povod za predstavu, ovaj se put pretvorila u relativizaciju zla i onih koji su krivi za njega.

 

Georgij Paro

Predstava počinje monologom koji nas uvodi u srebreničku tragediju, no ono što kasnije slijedi nije nažalost na visini očekivanja. Vrlo je teško, ako ne i nemoguće, u kazalištu dosegnuti traumatične posljedice i osjećaje koji ostaju u ljudima nakon tako velikog i tragičnog događaja. Predstava je bila nejasna i kada je u pitanju gola faktografija – vidimo vojnike u maskirnim uniformama, ali bez ikakvih oznaka. Pitanje glasi – čija je to vojska izvršila genocid? Na momente predstava gubi ozbiljnost i pijetet pa u nekim scenama kao da gledamo neku TV-šaljivu seriju na temu Bosne i Bošnjaka. Bilo je dobrih uloga, ali u cjelini predstava nije bila na visini zadane teme.

 

Željka Turčinović

Predstava ima plemenitu ideju tematiziranja rata u Bosni i Hercegovini, i to prateći sudbinu dječaka Armina, koji pod pritiskom rata s obitelji odlazi iz Sarajeva. Autor teksta Dino Halvadžić zasigurno je imao potrebu verbalizirati iskustvo mnogih koji su, ne svojom krivnjom, postali žrtvama rata. Također, željela bih napomenuti, da kada je riječ o osjetljivim i tragičnim činjenicama kakva je bila Srebrenica, treba paziti na vjerodostojnost istine. Iako u predstavi ima poprilično klišeja i patetike, temu treba pohvaliti i iz nje nešto naučiti.

Scene na sceni zamišljene su i provedene u djelo kao kolaž naših želja, snova, zaljubljenosti, očaranosti i doživljaja.

Govorimo o filmu, filmskoj glumi i na kraju glumcima koji su te uloge iznijeli.

Krenuli smo od svakog pojedinog člana grupe i njegovim afinitetima u glumi koji ujedno uvjetuju žanr koji najviše voli gledati. Tako smo se našli u kombinaciji plesa, drame i nabrijane akcije.

I svatko se upustio u istraživanje.

Scene koje smo pronašli možda nisu spektakularne, ali govore mnogo o onima koji su ih za sebe odabrali, što nam je bio krajnji cilj, predstaviti glumce Teatra Gaudeamus.

Namjera nam nije bila kopirati već gotove scene, nego pokušati zamisliti kako bismo to mi odglumili da smo imali priliku biti u tom i tom filmu. I nismo puno zamišljali, već smo sami sebi stvorili priliku.

Temelj Scena je ljubav prema glumi, prema filmu. Prema osjećaju pripadnosti tome svijetu, bez obzira na nedostižnosti i etikete kojima smo smješteni u okvire djelovanja.

Mi volimo gledati filmove, učiti od njih te na kraju taj osjećaj podijeliti s publikom. Prenijeti joj koliko smo ushićeni time što smo na sceni, što imamo tu povlasticu. Reći joj hvala jer bez publike nema ni predstave.

U dvadesetak kratkih reodigranih filmskih scena predstavljamo naš Teatar Gaudeamus u svojoj punini i prisutnosti što pred velikim ekranima, što na sceni pred vama.

Uživajte!

 

 

Izvješće prosudbenog povjerenstva

 

Andrija Tunjić

Još jedan multiprojekt takozvanog citatnog kazališta, koji je na temelju inserata iz brojnih filmova različitih žanrova sklopio zanimljivu priču o edukaciji, o procesu osvještavanja i realizacije glumačkih zadataka. Vidio se proces kako izvođači shvaćaju, razumiju i interpretiraju već interpretirane uloge te koliko to usvajaju i sebe nude kao nove interprete. U tome je bilo vrlo dojmljivih ostvarenja, ali i praznina, i dramaturških i interpretativnih. Potentan projekt na kojem bi trebalo još raditi, koji bi u konačnici mogao postati vrlo zanimljiva predstava.

 

 

Georgij Paro

Rijetko viđena energija grupe mladih glumaca na sceni. To je razgalilo publiku i predstava je postigla zaslužen uspjeh. Riječ je o kaleidoskopu kratkih scena “skidanih” s popularnih filmova te dobrim dijelom igranih s humornim odnosom prema filmskim predlošcima. Manje uspješne bile su scene koje su pokušavale imitirati filmski predložak. Redateljica je uspjela od povelikog niza “nespojivih” scena stvoriti smislenu, dobro stukturiranu ritmičku te smislenu cjelinu. Dobro, zabavno, te na koncu – uspješno. Čestitam!

 

Željka Turčinović

Najpoznatija i najiskusnija dramska skupina Centra KNAP je njegov Teatar Gaudeamus, koji je ovaj put zajedno s agilnom voditeljicom Rebeccom Agić uzeo težak zadatak u kojem citatnost filma prenosi u kazališni medij. Citatnost se temelji na imitaciji, parafraziranju, plesu i glazbi. Odlična ideja koju mladi glumci u većini slučajeva uspješno svladavaju. Od običnih amatera oni su postali profesionalnim amaterima, ponajprije u uspješnosti izvedbe – bilo da se radi o glumi, plesu ili pjevanju, na čemu im treba čestitati. Osim igranih dijelova, tu je zanimljiv i kreativan videomaterijal koji dramaturški uspješno prati scene iz filmova kao što su „Cabaret“, „Crni labud“, „Tramvaj zvan čežnja“, „Magnolija“ i dr. Atraktivan dio predstave čini i koreografija za koju je zaslužna Ana Žulec. Sve u svemu, jedna od boljih predstava ovogodišnjeg SKAZ-a.