PERCUSSION CLUB

„Svakodnevno glazbeno djelovanje, za mene jedinstven i neodvojiv proces stvaralačkog i izvodilačkog interesa, asimilira i filtrira mnoštvo nataloženih prijemljivosti, slijevajući ih u strukturalne i doživljajne zvukovne slike. Odjeci trenutka, odjeci prošlosti, odjeci što upućuju prisjećanje na budućnost, postaju vrzino kolo i prokletstvo suvremenog glazbenog senzibiliteta.“ Zapisao je to Igor Kuljerić (1938. – 2006.) uz svoju skladbu Les échos, „jedne od najvažnijih za razumijevanje njegova skladateljskog mjesta i stvaralačkog smjera kao subjektivne kategorije, ali i kao izvansubjektnog konstrukta“, ocijenila je muzikologinja Eva Sedak. Les échos, nastala 1975., je i njegova prva skladba za komorni ansambl s udaraljkama, pri čemu je važno mjesto dao klavijaturnim udaraljkama. U tom kontekstu možemo promatrati i Chaconne, kao još jedan odjek trenutka i prošlosti koji „upućuje prisjećanje na budućnost“. Riječ je ujedno o njegovoj prvoj skladbi isključivo za udaraljke, ponovno s klavijaturnim udaraljkama, marimbom i vibrafonom (po dva) u glavnim ulogama, kojima pridodaje i udaraljke poput tam-tama, činela, kastanjeta, drvene igračke, drvenih blokova, zvona i zvončića – podijeljene u četiri grupe. Prizivajući „specifične glazbene oblike iz prošlosti“, u ovom slučaju onaj koji se temelji na kratkoj temi i varijaciji, Chaconne izrasta iz jednostavnog ritamskog obrasca do akordičke raskoši marimbe i vibrafona. Skladba, danas obavezna u literaturi na studiju udaraljki na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, nastala je 1990. na poticaj udaraljkaša i pedagoga Igora Lešnika za ansambl Supercussion, koji je on godinu dana prije pokrenuo sa svojim studenticama Elvirom Happ, Emom Tonžetić i Ivanom Kuljerić (otvarajući time i nove prostore za hrvatsku udaraljkašku glazbu). Ivana Kuljerić diplomirala je 1993. u klasi Igora Lešnika te nastavila biti gorljiva promotorica i čuvarica opusa svojega oca.

Tihomir Ranogajec (Osijek, 1990.), osim kao skladatelj, djeluje i kao pedagog. Zaposlen je kao viši asistent na Odsjeku za instrumentalne studije te kompoziciju  i teoriju glazbe na Akademiji za umjetnosti i kulturu u Osijeku. Dobitnik je više priznanja, među kojima su Rektorova i Dekanova nagrada te stimulacija Fonda Rudolf i Margita Matz. Skladba Dance of Madness nastala je na narudžbu Muzičkog biennala Zagreb 2020. godine za I. N.K. Experiment Duo, u bliskoj suradnji s članovima dua, Ivanom Kuljerić i Nikolom Krbanyevitchem. Hrvatsko društvo skladatelja odabralo ju je za izvedbu na ovogodišnjoj 62. Glazbenoj tribini u Osijeku, te na Svjetskim danima glazbe koji će se održati 2026. u Bukureštu. U opisu djela, skladatelj otkriva kako je nastala iz „stanja dvojnosti i zbunjenosti“ proizašlih iz ograničenja i izolacije uzrokovanih pandemijom tijekom 2020. i početkom 2021. godine. U skladbu je utkao i referencu na „jedan od prepoznatljivih motiva“ gitarista i skladatelja Alexieja Laihoa, čija ga je smrt krajem 2020. izuzetno  pogodila, budući da je bio jedan od glazbenika kojemu se u ranoj u mladosti osobito divio. „ Na kraju, Dance of Madness je ples misli i emocija oblikovanih kroz ograničenja, izolaciju i brigu za voljene – uz dodatni hommage jednom velikom glazbeniku. Iako je riječ o mojoj osobnoj refleksiji, vjerujem da svatko u njemu može prepoznati djelić vlastitog ‘ludila’ iz 2020. godine.“ (T. Ranogajec)

Skladatelj, dirigent, pedagog, organizator, aktivan na brojnim područjima glazbenog stvaralaštva, Ivan Josip Skender (Varaždin, 1981.) skladbu White Line Fever napisao je kao narudžbu za zadani sastav, kvartet udaraljki, u svojstvu predstavnika Hrvatske po izboru Muzičkog biennala Zagreb, za međunarodni projekt MusMA – Music Masters on Air. Praizvedba je upriličena na Festivalu Ljubljana 2012. godine. Snimka zabilježena na MBZ-u, godinu poslije uvrštena je na skladateljev autorski album, objavljen 2021. u izdanju HDS-a (Cantus), uz popratni tekst muzikologinje i urednice izdanja Marije Sarage koji među ostalim otkriva kako je ideju skladatelj dobio tijekom vožnje u automobilu: „…u jednom je trenutku, putujući iz Padove u Beč, shvatio da se posljednjih 15 minuta vožnje uopće ne sjeća, odnosno da je vozio automatizmom, na ‘autopilotu’, dok su mu svjesne misli bile okupirane drugim stvarima, poslom, rokovima, planovima… Ta se vrsta hipnoze autoputa kolokvijalno naziva još i groznica bijele crte, odnosno white line fever, odakle naslov kompozicije. Skladba se razlaže u tri odsjeka koje slušatelj jednostavno razabire. Početak putovanja naznačen je repetitivnošću koja sugerira stalni puls isprekidane bijele linije pod kotačima automobila. Odjednom cesta iščezava, a suočeni smo s gotovo sanjivim ugođajem skladateljevih misli koje su se odvojile od fizičkih procesa koje prolazi skladateljevo tijelo pri vožnji te lutaju vlastitim prostorima. Naglo se ovo stanje delirične hipnoze prekida, snažni udari timpana i povratak repetitivnih ritamskih obrazaca označavaju buđenje i otrježnjenje, ponovno spajanje tijela i uma, ovdje i sada.“ (M. Saraga)

David Lipten (1961.) je skladatelj prepoznatljiv po jasnoj frazi, fluidnoj sintaksi i inventivnom melodijskom izrazu. Njegove su skladbe izvodili ansambli kao što su Axiom Brass i NYNME, a među nagradama bilježi prva mjesta za skladbe Tongue & Groove i gudački kvartet Ictus (Portland Chamber Music Festival), kao i priznanje American Prize za zborska djela. Doktorirao je na Duke University i boravio u rezidencijama u umjetničkim kolonijama Yaddo, MacDowell i Aspen. Slipstream za vibrafon i marimbu skladao je 2002. te revidirao 2020. godine, kada ju je objavio izdavač Universal Edition. Počinje brzim, ponavljanim figurama koje stvaraju temelj za cjelokupnu građu koja slijedi. Ti motivi prolaze kroz različite transformacije, mijenjajući karakter glazbe, a zatim se vraćaju u izvorni tempo i izraz. Prenose se s instrumenta na instrument, vodeći slušatelja poput struje.

Francesco Mazzoleni (Venecija, 1992.) studirao je udaraljke na Konzervatoriju u Vicenzi te diplomirao u klasi Ivane Kuljerić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Osim što je primio Dekanovu nagradu, za vrijeme studija s kolegom Luisom Camachom Montealegreom osniva Flam-a Duo, s kojim nastupa na mnogim međunarodnim festivalima i osvaja nagrade (IV Percute 2016. u Valenciji i Universal Marimba Competition u Belgiji 2017.). Jednako je uspješan i kao solist. Od 2019. zaposlen je kao član dionice udaraljki Simfonijskog orkestra HRT-a. „Skladba The Pulse Merchant koncipirana je kao ritmičko putovanje koje povezuje glazbene tradicije Afrike, Južne Amerike i Indije. Kroz slojevitu ritmičku strukturu i mantrička ponavljanja, autor se bavi konceptom impulsa kroz istraživanje međuodnosa

različitih kulturnih izraza, naglašavajući ritam kao sredstvo komunikacije i transcendencije.” (F. Mazzoleni)

Ivana Kuljerić međunarodno je priznata kao virtuoz na marimbi, svestrana udaraljkašica i skladateljica. Diplomirala je u klasi prof. Igora Lešnika, a danas je redovna profesorica i pročelnica Odjela za dirigiranje, udaraljke i harfu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te vodi poslijediplomske studije. U sezoni 2024./25. predavala je marimbu i udaraljke na Berklee College of Music u Bostonu te je imenovana umjetničkom ravnateljicom Glazbenih večeri u sv. Donatu u Zadru. Nastupa s vodećim europskim orkestrima i na međunarodnim festivalima, vodi majstorske tečajeve širom svijeta te sudjeluje u žirijima i na festivalima udaraljki. Aktivna je u komornim, scenskim i crossover projektima te surađuje s Glazbenom tribinom HDS-a, ansamblom Synchronos te Simfonijskim orkestrom HRT-a. Osnivačica je sastava The Percussion Club i festivala ISPF (Ivana Summer Percussion Festival; ranije IBMW). Dobitnica je visokih hrvatskih priznanja poput nagrada Milka Trnina, Ivo Vuljević i Porin, te autorica skladbi i aranžmana za Edition Svitzer, Malletworks, Inkoplastiku i Cantus. Također je Marimba One umjetnica s vlastitom autorskom linijom palica. Skladba 2 + 2 = 5 poigrava se s numeričkim glazbenim obrascima ali i fenomenom u glazbi da za jedno pitanje često postoji više jednako vrijednih odgovara.

Rock sastav Gong, nastao u Parizu 1967., ali snažno povezan sa zvukom tadašnje kanterberijske rock scene, sredinom 1970-ih doživio je niz promjena u sastavu. Bubnjar i udaraljkaš Pierre Moerlen oformio je vlastiti sastav kao ogranak Gonga, pod nazivom Pierre Moerlen’s Gong, usmjeren više na jazz-fusion, jazz-rock i progresivni rock s naglaskom na zvuk vibrafona i drugih klavijaturnih udaraljki. Sastav je djelovao od 1975. do 1988., te potom s povremenim ponovnim okupljanjima do Moerlenove smrti 2005. godine. Tijekom godina surađivali su s glazbenicima poput Mikea Oldfielda, Allana Holdswortha i Stevea Hillagea. Među njihovim albumima ističe se Time Is the Key (1979.), koji iskazuje prijelaz prema melodičnijem, pop-rock zvuku. Prva skladba albuma, Ard Na Greine (na irskom Visoko sunce), smatra je jednim od vrhunaca Moerlenova udaraljkaškog stila. U izvornoj verziji uključuje vibrafon, zvončiće, marimbu i timpane, te sintesajzer.

Francuski udaraljkaš, skladatelj, aranžer i pedagog Jean-Luc Rimey-Meille glazbeno obrazovanje počeo je u rodnom Grenobleu. Studij je završio na Nacionalnom konzervatoriju za glazbu i ples u Lyonu, gdje i sam predaje od 2002. godine. Jedan je od najistaknutijih i najsvestranijih francuskih udaraljkaša, aktivan u klasičnoj, suvremenoj, jazz i zabavnoj glazbi. Osnivač je nekoliko ansambala, među kojima su Les Percussions à Claviers de Lyon, u kojemu je djelovao 19 godina, zatim Ensemble Forum pod ravnanjem Marka Fostera te OrKestr Percussion koji okuplja ponajbolje studente udaraljki lyonskog Konzervatorija. Kao skladatelj stvara glazbu za kazalište, ples, film, solo udaraljke, te komornu i zborsku glazbu. Mnoga njegova djela izveo je sastav Percussions à Claviers de Lyon, ali skladao je i za Orchestre Mix, The Big Note i Orchestre Régional de Basse-Normandie. Njegov Algorythmes praizveo je The Percussion Club na 62. Glazbenoj tribini u Osijeku u Koncertnoj dvorani Franjo Krežma 17. listopada 2025. Za tu prigodu, Ivana Kuljerić je otkrila kako se „skladba poigrava činjenicom da u kvartetu svi dolazimo iz različitih sredina i govorimo različitim jezicima. Rimey-Meille u svojim skladbama često koristi tekst igrajući se njegovim značenjem kroz igre riječi, humor i apsurd. Iznimno je vješt u pisanju za klavijaturne udaraljke, čije linije isprepliće u gusto tkivo koristeći ritmičke i akcentualne pomake.“