PAPANDOPULO KVARTET

Američki skladatelj, pijanist i izumitelj njemačkog podrijetla, George Antheil (1900. – 1950.) bio je poznat po eksperimentalnom i mehanikom nadahnutom pristupu glazbi što mu je u mladosti priskrbilo reputaciju ‘zločestog dečka’ europske glazbe. Nakon međunarodnih uspjeha u Berlinu i Parizu, 1933. godine vratio se u SAD, gdje je surađivao s Georgeom Balanchineom i Marthom Graham te skladao filmsku glazbu u Hollywoodu. Danas njegov inovativni opus doživljava nova priznanja. Dvije njegove tokate za klavir objavio je izdavač Schirmer 1951. godine. Obje su primjer Antheilova avanturističkog duha i otvorenosti avangardi. Sastoje se od složenijih tonalitetnih shema unutar klasičnih okvira, u kojima se ponekad oslobađa autorova neukrotiva razigranost. Toccata br. 2, u odnosu na prvu, donosi raznovrsniju građu, s naglaskom na lijevu ruku i igru s dva glazbena motiva – uzlaznu tercu i silaznu sekundu s ponavljanjem završnog tona. Brza ostinata, ponovljeni tonovi i opore harmonije podsjećaju na Prokofjeva, no prisutna je i Antheilova karakteristična vragolasta energija: izvođač je gotovo primoran na prave akrobacije: virtuozne skokove, ponavljane akorde i oktavne pasaže.

Akademkinja i skladateljica Olja Jelaska (Split, 1967.) diplomirala je glazbenu teoriju i kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu prof. Marka Ruždjaka, a usavršavala se na seminarima suvremene glazbe u Poljskoj i Njemačkoj. Sudjelovala je 1998. u radu Mediteranskih glazbenih akademija u Damasku (Echanges culturels en Méditerranée) te u nizu drugih međunarodnih kulturnih programa. Njezina višestruko nagrađivana djela izvode ugledni solisti, ansambli i orkestri na festivalima klasične i suvremene glazbe u Hrvatskoj i inozemstvu (SAD, Kanada, Švedska, Italija, Austrija, Portugal i dr.). Predavala je na odsjeku za glazbenu teoriju Umjetničke akademije u Splitu (1997. – 2016.), a od 2016. redovita je profesorica na odsjeku za kompoziciju i teoriju glazbe Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnica je visokih državnih priznanja, među kojima su nagrade Josip Štolcer Slavenski, Vladimir Nazor, nagrada HAZU-a. Maske pripadaju ranijem dijelu njezina opusa. Skladala ih je za Zagrebački kvartet saksofona koji ih je praizveo na Muzičkom biennalu Zagreb 1999. godine. Za tu je prigodu pojasnila: „Skladba Maske za kvartet saksofona sadrži pet stavaka. Pet stavaka – pet maski, muzički su portreti samo nekih zamaskiranih osobnosti, a korištenjem različitih registara i međusobno sličnih boja četiriju saksofona, pokušava se razotkriti onaj potajni, skriveni izraz, pokret, grimasa svake pojedine maske. Oblikovanje muzičke građe tražilo je lutanje po saksofonu i njegovim dražima. Opipavanje njegovog pulsa rezultiralo je gradnjom pet maski koje će se na tren pojaviti, a onda opet nestati tamo od kud su došle.“ Skladbu je autorica uvrstila na koncert u povodu svojega 50. rođendana 2017. godine kada ju je izveo Papandopulo kvartet. Snimka te izvedbe je uvrštena na njezin autorski album objavljen iste godine (HDS/Cantus), a potom i na album Scene Papandopulo kvarteta objavljen 2022.

Gordan Tudor (Split, 1982.) djeluje kao solist, skladatelj, komorni glazbenik, improvizator i pedagog. Školovao se u Zagrebu, Amsterdamu i Parizu te nastupa diljem Europe i Sjeverne Amerike kao solist i komorni glazbenik.  Osim što je alt saksofonist Papandopulo kvarteta, odnedavno djeluje i u triju s pijanisticom Martinom Filjak i njemačkim violončelistom Eckartom Rungeom. Nagrađivan je i kao skladatelj i kao izvođač; dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih nagrada, uključujući Grand Prix Berlinskog međunarodnog natjecanja, Nagradu Judita i pet Porina. Predaje na Umjetničkoj akademiji u Splitu, gdje vodi klasu saksofona i ansambl S/UMAS. Njegove su skladbe izvođene širom svijeta, a objavljuje ih izdavačka kuća Donemus. Ekskluzivni je umjetnik za Selmer Paris i D’Addario Woodwinds. Kvartet saksofona – Thymos praizveo je Papandopulo kvartet na Osorskim glazbenim večerima 2025. godine. Nakon praizvedbe, muzikolog Borko Špoljarić zapisao je: „Novo djelo za Osor i matični kvartet skladao je, pak, Gordan Tudor. Djelo se zove Thymos, a dolazi od starogrčkoga pojma te u svojoj filozofskoj višeznačnosti može biti duša, volja i štošta drugo. U Tudorovu viđenju, Thymos je skladba snažnih saksofonskih rifova, uzbudljivih zvučnih sekvenci i intrigantnih tonskih tekstura. Vrlo dinamična i raznolika, koja potvrđuje autorov interes i poznavanje različitih žanrova i stilova čije su značajke u njoj našle svoj zajednički prostor. Izazovan je uvodni groove, snažna je sekvenca pretapanja u sporome dijelu drugoga stavka, moćna međuigra silovitih zvukova finala.“ (Glazba.hr)

Bruno Vlahek (Zagreb, 1986.) nastupa kao pijanist diljem Europe, Azije, Afrike, obje Amerike i Bliskog istoka, u dvoranama kao što su Palau de la Música u Barceloni, Mozarteum u Salzburgu, Gasteig u Münchenu, Dubai Opera, Akademija Liszt u Budimpešti i Auditorio Nacional u Madridu, te na festivalima u Dubrovniku, Beču, New Yorku i Verbieru. Diplomirao je u Zagrebu u klasi Vladimira Krpana, te nastavio studije u Lausannei i Kölnu. Usavršavao se u Madridu kod Dmitrija Baškirova. Laureat je natjecanja u Parizu, Šangaju i Lyonu te dobitnik nagrada Mladi glazbenik godine, Paderewski, Yamaha, Pnina Salzman, Artists on Globe i počasne diplome kraljice Sofije. Kao skladatelj osvojio je nagrade Cristóbal Halffter, New Classics, Porin i Stjepan Šulek. Snimio je više CD-a, a njegove izvedbe emitiraju BBC, France Musique, RTVE i druge postaje. Germination je skladao za Novalis Festival u Osijeku, koji je 2024., kada je skladba praizvedena, tematski bio posvećen ekologiji, kao „poziv je na promišljanje o osjetljivoj ravnoteži između čovjeka i prirode kroz univerzalni jezik glazbe“ te „svjedočanstvo o snazi suvremene glazbe da promišlja o gorućim globalnim pitanjima“. Germination je praizveo upravo Papandopulo kvartet te ju od tada izveo više puta, nedavno i u Maloj dvorani Lisinski, nakon čega je muzikologinja Iva Lovrec Štefanović, za portal Glazba.hr, zapisala: „Vlahek je djelo Germination (Klijanje) satkao sitnim vezom u već spomenutih pet stavaka otvarajući blago i žanrovske granice, što je čini pogodnom za uključivanje u različite rasporede pa tako i ovaj koji je baš bio izrazito raspoložen za iskorak prema plesnom zvuku.“

Francuski skladatelj Régis Campo (1968.) autor je četverostavačnog ciklusa za kvartet saksofona, Tintamarre, čiji je naslov spoj riječi ‘tintant’ (zvoniti, kuckati) i ‘mare’ (jezerce). Skladbu je napisao 2006. godine na narudžbu kvarteta Axone. Zahvaljujući jednom od najvećih saksofonista današnjice, Claudeu Delangleu, i njegovim studentima s pariškog Konzervatorija, saksofon se svrstao među omiljene Campove instrumente te ga potaknuo na skladanje nekoliko djela. „Tintamarre je konkretizacija čitave teatralizacije koja okružuje taj instrument: preuzeo sam ideju o likovima-saksofonima u više aspekata koje sam razvio u proteklih nekoliko godina. Četiri glazbenika redom su klaunovi, jazzisti, ulični, gradski i seoski svirači, ali i oni koji zatvaraju zabave“, zapisuje skladatelj. „Skladbu čine četiri stavka: prva dva brza i napeta vode u prilično polagani treći stavak s tehnikom bisbigliando – brzom nizanju različitih prstiju na istom i bliskim tonovima. Četvrti i posljednji stavak rezimira sve prijašnje ideje te, kao i drugi stavak, zalazi u svijet jazza.“