Nikolina Butorac
”Igra treptaja obrnutih linija”

Autorica: Nikolina Butorac
Naziv izložbe: ”Igra treptaja obrnutih linija”
Trajanje izložbe: 4. – 25. veljače 2022.

Nikolina Butorac društveno je angažirana umjetnica koja radovima problematizira suvremene teme poput odnosa čovjeka i okoliša i osobne  odgovornosti pojedinca u širem društvenom kontekstu. Novom izložbom bavi se disleksijom i odnosom društva prema disleksičnim osobama. Polazeći od vlastitog iskustva i odrastanja:  „Kroz betonski ulaz popločen crveno, utrčavala sam. Sam miris škole mi je izazivao gađenje, a disanje se ubrzavalo. Unutarnji grafikon anksioznosti u meni ubrzano je rastao“,  ali i trenutne pozicije zaposlenja u školskom  sustavu, umjetnica se bavi strukturnim nasiljem, nerazumijevanjem i diskriminacijom drugačijeg.

Umjetnička  praksa Nikoline Butorac mahom je participativna, uključuje rad sa zajednicom i publikom. Tako i u ovom radu umjetnica osmišljava igre koje bi trebale pridonijeti razumijevanju i prepoznavanju specifičnosti kao vrline. Jedna od karakteristika  igre koju Butorac osmišljava je izvrtanje prihvaćene norme  –  u igri je osoba bez disleksije stavljena u situaciju traženja asistencije,  za razliku od podjele uloga unutar školskog sustava, gdje su disleksične osobe još uvijek stigmatizirane. Na taj način umjetnica želi ostvariti dvosmjernu, ravnopravnu komunikaciju, u kojoj se vrijednosti različitih percepcija izjednačuju, a različitosti međusobno obogaćuju. Drugi participativni aspekt rada su pisma, svjedočanstva o životu s disleksijom koja umjetnica prima, a koja su dio performansa koji umjetnica izvodi na otvorenju izložbe. Pisma daju sasvim drugačiji pogled na ovo stigmatizirano stanje: „Moj fokus može biti jednak u izvođenju par drugačijih stvari paralelno. Mozak formira sadržaje više mogućih rješenja, iz nekoliko pozicija. Sa tobom ne otvaram vrata, već gradim portale za ulazak u nove dimenzije iskustva, upijajući svoje drugačije strategije komunikacije.“

Drugi dio izložbe su dlakom i kosom obložene grane drveta. Pronađene grane  ostaci su siječe  koje redovno obavlja Zrinjevac.  Kako bi utoplila i zaštitila odbačene grane, Butorac ih oblači, utopljuje, pri čemu koristi vlastitu kosu i dlaku svoja dva psa. U neku ruku ovo je čin post mortem komunikacije među vrstama. Otpale dlake i odsječene grane na određeni način izjednačene su kao ostaci, biološki otpad, bespotrebni materijali, pri čemu su grane nasilno odstranjene, dok su kosa i dlake otpali prirodnim putem.  Oni sadrže pohranjena sjećanja, zapise, titraje. Umjetnica ih spaja, s ciljem zaštite, no taj je čin na neki način zakašnjeli, uzaludan. Istovremene komunikacija materije i memorije, u obloženim granama, paradoksalno afirmiraju život, bivanje, skrb, ali i prolaznost, razgradnju materija i bljedilo sjećanja.

Dva sjedinjena narativa uspostavljaju komunikaciju stigmatiziranog ili odbačenog u odnosu prema normi koja isključuje, odbacuje  proizvoljnim kriterijima. Upitne prakse marginalizacije, podređivanje života jednom njegovom aspektu, normativnosti. Butorac često u radovima zauzima poziciju „slabijeg„, ukazujući na nepravdu, sustavna zanemarivanja ili prakse nasilja. Temama pristupa intermedijalno, koristeći tekst, vlastito tijelo, participativni  pristup, različite materijale ili biljke.  Umjetnički mediji ovdje su korišteni kao sredstvo osvještavanja, komunikacije, daju glas Drugome,
zanemarenom, podređenom. U tom smislu su i jezik i materijali direktni, neuvijeni, te se obraćaju gledatelju/ici jasno, bez odmaka.

Josipa Bubaš