Longing Industries je multinacionalna kompanija koja , nudeći nezamjenjive proizvode pomalo preuzima monopol nad svjetskom trgovinom, trgovinskim rutama, potrebama i željama. Kontejneri puni neizostavnih proizvoda koji ispunjavaju sve ljudske potrebe, dijelovi su mreže novog svijeta. Među najuspješnijim proizvodima je voda u kapsulama idealna za konzumaciju u teretanama, na kućnim zabavama koja će ispuniti sve vaše želje i zadovoljiti žeđ..
Marina Đira preuzima identitet Longing Industries i kreirajući imaginarni projekt ironizira i izvrće pohlepni svijet multinacionalnih kompanija, koristeći tipični marketinški jezik koji povezuje sreću i proizvod čime kreira identitet i vrijednosti građanina/potrošaća. Sukladno tome umjetnica stvara objekte živih kolorita, a razigranost kojom pristupa temi stvara svojevrsnu opreku društvenoj kritici i ozbiljnosti teme. Pristupajući temama poput 5G mreže, dostupnosti interneta, tehnološkim i posljedično , društvenim, ekološkim i ekonomskim promjenama te hladnoj tehnokraciji i eksploataciji života lakim, razigranim, likovnim jezikom, umjetnica izvrče ozbiljnost teme, čini ju prihvatljivom i probavljivom, ukazujući na apsurde i zadržavajući kritičku oštricu. Upravo se u procijepu kritike i društvene i ekološke svijesti i lakoće pristupa krije potencijal radova, njihova unutarnja kontradikcija.
Zanimljiv je i pristup materijalima – umjetnica eksperimentira, koristi ulja, alkohole, DIY materijale, silikon itd. U samom tretmanu materijala vidljiva je lakoća pristupa, želja za eksperimentom, istraživanjam , upuštanje u uvijek nove likovne situacije. Svojevrsna neopterećenost, iskričavost iza koje stoji kritičnost i senzibilitet za društveno, kreiranje imaginarnog svijeta u kojem su elementi stvarnosti dovedeni do apsurda (kao primjerice u kapsulama za vodu ili patki u akvariju) te upćuju na manipulativne strategije trgovine, proizvodnje ali i manjak odgovornosti i svijesti pri konzumaciji koji su temelji funkcioniranja globalne ekonomije, pri čemu likovni jezik ostaje istovremeno kompleksan (istraživanje i eksperimenti s materijalima) i neopterećen (na što upućuje kako kolorit tako i spontanost izvedbe) raslojava ovaj rad i otvara neobičnu pukotinu između lakoće i brige, igre i kritike.
Josipa Bubaš
Marina Đira (Zagreb, 1985.) diplomirala je na nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (2009.) te pri istoj ustanovi doktorirala na Poslijediplomskom doktorskom studiju kiparstva (2014.). Do sada je održala nekoliko samostalnih izložbi, sudjelovala na više skupnih izložbi i umjetničkih kolonija te izlagala na više domaćih i međunarodnih stručnih, umjetničkih i znanstvenih skupova. Članica je HDLU-a od 2009. godine.
Dugo je radila u osnovnoj školi kao učiteljica Likovne kulture, kraće u gimnaziji kao nastavnica Likovne umjetnosti, a trenutno je u zvanju docentice zaposlena na Odjelu za izobrazbu učitelja i odgojitelja Sveučilišta u Zadru na kojem drži kolegije iz metodike nastave Likovne kulture kao i neke druge kolegije vezane uz područje umjetnosti.
Samostalne izložbe:
2014. Bodljikava žica u vizualnim umjetnostima: simbol čežnje za otvorenim prostranstvom, Galerija
Vladimir Filkovac, Zagreb
2012. Duplo pakiranje, Klub kulture Križevci, Križevci
2012. Matrice za gradove, Galerija Kristofor Stanković
