19. 5. 2026.
Zagrebački solisti
Josipa Bilić
Kazališna dvorana KNAP

U vrijeme izuzetne popularnosti concerta grosso u Engleskoj, Charles Avison (1709. – 1770.) profilirao se u jednog od vodećih skladatelja tog tipa glazbe. I dok je u Italiji concerto grosso ustupao mjesto virtuoznijem, solističkom koncertu, u Engleskoj je postao najtraženiji oblik glazbe. Vrhunac popularnosti dosegao je četrdesetih godina 18. stoljeća. Važnu ulogu tu je odigrao upravo Charles Avison, koji je, među ostalim, izvor materijala našao u sonatama Domenica Scarlattija koje su u Engleskoj uživale kultni status. Godine 1743. objavio je prvi koncert, a sljedeće godine cijelu zbirku, Twelve Concerto’s in Seven Parts… Done from Two Books of Lessons for the Harpsicord Composed by Sig. Domenico Scarlatti, kojoj pripada Concerto grosso u d-molu br. 3. Priznavši da su sonate izuzetno zahtjevne, te da su mnoge ljupke pasaže prikrivene „capricioznim varijacijama ili nepotrebnim ponavljanjima“, Avison ih je raspisao u dionice i „uklonio masku koja je prekrivala njihovu prirodnu ljepotu i izvrsnost što ne samo da će jače izraziti tu ugodnu melodiju i slatki slijed harmonija svojstven skladbama ovog autora, već ih prilagoditi i instrumentu za koji su prvotno bile namijenjene“. U skladu s tim, Avison je načinio znatne rezove, osobito u brzim Scarlattijevim sonatama koje je pretvarao u spore stavke svojih koncerata; za neke od stavaka nije moguće naći analogije među sonatama, te se pretpostavlja da ih je Avison u cijelosti sam napisao. Rezultat je osebujan spoj Scarlattijeve talijansko-španjolske neobuzdanosti i Avisonove engleske suzdržanosti, ili prema autorovim riječima „zbirka najotmjenijih i najživopisnijih skladbi“.

Carlo Pallavicino (oko 1630. – 1688.) jedan je od najistaknutijih predstavnika raskoši kasnobarokne venecijanske opere. Kretao se između tadašnjih važnih europskih glazbenih središta – Padova, Venecija, Dresden – te ostavio opus koji svjedoči o putu opere iz ranobarokne slobode prema jasnije oblikovanim glazbenim formama. Prvi poznati trag njegova profesionalnog djelovanja vezan je uz Baziliku sv. Antuna u Padovi, gdje je 1665. godine zaposlen kao orguljaš. Već sljedeće godine u Veneciji izvodi svoje prve opere, te ubrzo stječe ugled skladatelja koji vješto spaja profinjene melodije s izražajnom dramatikom. Surađivao je s najvažnijim venecijanskim kazalištima, među kojima su Teatro San Giovanni Crisostomo i Teatro San Giovanni e Paolo, dok je u Dresdenu naslijedio velikog Heinricha Schütza na mjestu dvorskoga kapelnika. Opera Antiope, prema libretu njegova sina Stefana Benedetta Pallavicina, njegovo je posljednje djelo i svojevrsna umjetnička oporuka. Zbog skladateljeve iznenadne smrti u Dresdenu, ostala je nedovršena, pa se tog zadatka prihvatio njemački skladatelj Nicolaus Adam Strungk, oslanjajući se na već postojeći glazbeni materijal. No, arija Vieni, corri (Dođi, trči), koja se smatra jednim od najuspjelijih trenutaka opere, nedvojbeno nosi Pallavicinov autorski pečat. Smještena u treći čin, oblikovana je u karakterističnoj baroknoj da capo formi, u kojoj se početni dio, nakon kontrastnog središnjeg, vraća ukrašen novim interpretativnim nijansama. U središtu prizora nalazi se Antiope, mitska kraljica Amazonki, čiji je karakter prikazan kroz snažan kontrast ratničke odlučnosti i nježne emocionalnosti.

Giacomo Puccini (1858. – 1924.) svojim se obiteljskim naslijeđem – tradicijom muziciranja u crkvenoj službi – činio predodređen za karijeru kakvog kapelnika. No, kao i brat mu Michele, odlučno je prekinuo tu tradiciju, postavši najveći talijanski operni skladatelj nakon Giuseppea Verdija. Nakon priličnog uspjeha prve opere Le villi 1884., Puccini se s istim libretistom, Ferdinandom Fontanom, upustio u rad na drugom opernom ostvarenju, utemeljenom na poemi Alfreda de Musseta pod naslovom Edgar. Premijera u Scali 1889. nije postigla željeni uspjeh, pa ju je nastavio revidirati u nekoliko navrata, sve do ponovne izvedbe u Buenos Airesu petnaestak godina poslije, ali ni tada nije ostavila bolji dojam. No jedan uspjeh iz vremena rada na tome djelu ipak je proizašao: godine 1890., tijekom samo jedne noći, Puccini je skladao Krizanteme (Crisantemi), najprije u verziji za gudački kvartet kao elegiju u spomen na Amedea di Savoiau, vojvodu od Aoste. Skladba odražava određenu melankoliju i pesimizam koji su postali svojevrsna konstanta Puccinijeva stila, a znakovito je da su dvije glavne teme Krizantema postale dijelom četvrtoga čina Manon Lescaut, opere koja se smatra prvim pravim obznanjenjem Puccinijeva opernog genija.

Iako se njegovo ime najčešće povezuje s virtuoznim instrumentalnim koncertima, Antonio Vivaldi (1678. – 1741.) je bio i iznimno plodan operni skladatelj. Napisao je više od četrdeset opera, u kojima se očituje njegov osebujan osjećaj za dramu, ritam i izražajnost ljudskoga glasa. Među njima posebno mjesto zauzima opera Ercole sul Termodonte, praizvedena 1723. godine u rimskom Teatro Capranica tijekom karnevalske sezone. Libreto je napisao Antonio Salvi, oslanjajući se na antički mit o Herkulu i Amazonkama. Radnja prikazuje Herkulov pohod u zemlju Amazonki oko rijeke Termodont, kako bi kralju Euristeju donio oružje njihove kraljice Antiope. Ono što se na početku čini kao ratnički pothvat ubrzo prerasta u složenu mrežu ljubavnih odnosa, savezništava i sukoba između dužnosti i osjećaja – teme koje su bile osobito omiljene u baroknoj operi. Kako se partitura nije sačuvala u cijelosti, djelo je u novije doba rekonstruirano zahvaljujući sačuvanom libretu i pojedinačnim glazbenim brojevima pri čemu je važnu ulogu imao violinist i dirigent Fabio Biondi, koji je priredio kritičko izdanje prema kojemu je prvi put izvedena 2007. godine u Veneciji. Ariju Sento con qual diletto (Osjećam s kakvim užitkom) pjeva Alceste, kralj Sparte, osjećajući ushit i radost, jer vjeruje da ima nade osvojiti zarobljenicu Amazonku Martesiju, u dvoboju s Telamoneom, kraljem Itake. Zanimljivo je da arija potječe iz ranijega Vivaldijeva djela, opere Armida al campo d’Egitto, što svjedoči o praksi prerade i prilagodbe postojećega glazbenog materijala novim dramskim situacijama. Upravo u toj sposobnosti preoblikovanja Vivaldi je pokazao svoje majstorstvo: njegov spoj virtuoznosti, melodijske privlačnosti i dramatske snage i danas djeluje svježe i neposredno.

U svojemu plodnom i intenzivnom umjetničkom djelovanju Boris Papandopulo (1906. – 1991.) ujedinjavao je kvalitete vrsnog pijanista, duhovitoga glazbenog kritičara, energičnog dirigenta, dosjetljivog organizatora te nadasve plodnog i kreativnog skladatelja. Lakoća kojom je stvarao urodila je nizom raznolikih djela u kojima je neumornom znatiželjom i potragom za poticajima sintetizirao gotovo sve svjetske glazbene stečevine, dajući bitno mjesto hrvatskoj folklornoj baštini, te odajući počast i stvaralaštvu svojih prethodnika kroz vlastiti izraz. Hommage a Bach, Hommage a Sorkočević i Pintarichiana takve su skladbe. Nalazeći nadahnuće u prošlim vremenima, Papandopulo je posegnuo za klavirskim, odnosno orguljskim opusom pomalo zaboravljenog glazbenika i franjevca Fortunata Pintarića (1798. – 1867.), koji je u prvoj polovici 19. stoljeća djelovao u Varaždinu i Zagrebu. Kao „temeljiti znalac polifone tehnike (fuge), ali i stilski pripadnik tzv. bečke klasike, iako s povremenom težnjom za tzv. vanjskim odražavanjem ugođaja hrvatskog narodnog melosa (npr. često izvođena Pastorala u C-duru (za orgulje) s naslovom Dudaš)“, kako ga je opisao Lovro Županović, nadahnuo je Papandopula na stvaranje suite Pintarichiana za gudače. Svaki od četiri stavka sadrži neku od izuzetno melodioznih tema iz Pintarićevih minijatura, blistavo razrađenu u gudačkom ansamblu (sa zaključkom u spomenutom Dudašu), pri čemu „teško možemo ustvrditi gdje prestaje Pintarić, a počinje Papandopulo” (Mladen Tarbuk). Još jedan poticaj nastanku suite Pintarichiana bilo je obilježavanje 20. obljetnice djelovanja Zagrebačkih solista 1974. godine, kada je Papandopulo skladao i posvetio im to djelo.

Arija O mio babbino caro (Tatice moj dragi) iz opere Gianni Schicchi jedna je od najprepoznatljivijih stranica operne literature i vrhunac skladateljskog umijeća Giacoma Puccinija. Nastala je u sklopu njegova opernog Triptiha – ciklusa triju jednočinki (Plašt, Sestra Angelica i Gianni Schicchi), praizvedenog 1918. godine u njujorškoj Operi Metropolitan. Iako su sve tri opere povezane motivom smrti, Gianni Schicchi izdvaja se vedrinom, duhovitošću i lucidnim libre­tom, zbog čega se i danas često izvodi samostalno. Radnja opere nadahnuta je likom iz Pakla Danteove Božanstvene komedije: lukavim firentinskim prevarantom Giannijem Schicchijem koji je kažnjen zbog krivotvorenja oporuke. U tom ozračju prijevare i komične pohlepe pojavljuje se Laurettina arija O mio babbino caro. Naizgled nježna i iskrena molba upućena ocu zapravo je vješto emocionalno nagovaranje: Lauretta želi pridobiti očev pristanak za svojega izabranika kako bi ostvarila vlastitu ljubavnu i materijalnu korist. U toj kratkoj ariji Puccini spaja neodoljivu melodijsku ljepotu s finom ironijom, uz preciznu psihološku karakterizaciju lika. U tome leži i fascinantnost arije – istodobno je nježna ljubavna ispovijed i duhovita glazbena igra.

Zasluge Antonija Vivaldija u razvoju koncerta 18. stoljeća su neupitne: od oko 500 koncerata, najviše ih je skladao za solo violinu, ali zastupljeni su i flauta, violončelo, fagot, viola i niz drugih instrumenata, često i u neuobičajenim kombinacijama. Ono što ih je učinilo uzorom skladateljima širom Europe je prije svega njihova formalna preglednost i trostavačna koncepcija. Vivaldi je među prvima upotrijebio ritornello – oblik u kojemu se varirana ponavljanja refrena u izvedbi cijelog ansambla izmjenjuju s epizodama slobodne tematike u kojima dominira solist. Redovitom upotrebom učinio ga je uobičajenim oblikom brzih koncertnih stavaka. Njegovu sustavnu primjenu trostavačnosti, ekonomičnije tretiranje gudačkog orkestra, te dramatizaciju uloge solista u koncertu slijedili su mnogi vodeći autori instrumentalne glazbe kasnoga baroka. Jedno od dojmljivijih Vivaldijevih ostvarenja svakako je Koncert za gudače u d-molu, RV 128. Iako bez istaknutog solista, oslanja se na zajedničku snagu gudačkog ansambla i bogatu međuigru dionica, uz continuo koji pruža čvrst harmonijski oslonac. Prvi stavak obilježen je napetim ritmovima i snažnim kontrastima, dok drugi, iako polagan, donosi izdržane, ponavljajuće motive gradeći napetost koju razrješava tek završni ton. Zaključni stavak vraća energiju i pokretljivost kroz živahan ritam, profinjeni dijalog gudača i jasnu kontrapunktsku strukturu.