20. 2. 2025., 19:30
Renata Pokupić
Marija Pavlović
Julia Gubajdullina

Photo: C. Gloag

Mezzosopranistica Renata Pokupić poznata je po svojoj uživljenoj i izražajnoj interpretaciji. Njezini najveći uspjesi uključuju tumačenje uloge Idamantea u Mozartovom Idomeneu u produkciji Flamanske opere iz Antwerpena, brojne nastupe s ansamblima Nash i La Serenissima u Wigmore Hallu u Londonu, te izvedbu Beethovenove Devete simfonije u Royal Albert Hallu (alt solo).

Njezine operne uloge obuhvaćaju Cherubina u Figarovu piru, Siebela u Faustu, te Irenu u Tamerlanu (Royal Opera Covent Garden u Londonu); naslovnu ulogu u Pepeljuzi (Opéra de Lille), Dorabellu u Così fan tutte (Washington National Opera) i Nerona u Agrippini, (operne kuće u Antwerpenu, Lilleu, Dijonu i Beauneu). Cherubina je izvela i za Operu Los Angeles pod dirigentskim vodstvom Placida Dominga.

Vrlo tražena kao koncertna izvođačica, ostvarila  je debi u Australiji kao Margarita iz Faustovog prokletstva uz Simfonijski orkestar iz Melbournea. Pjevala je Romea i Juliju (Berlioz) s Bergenskom  filharmonijom, Dvořákov Stabat Mater s Collegium Vocale Gent, te s Njemačkim simfonijskim orkestrom iz Berlina. Schubertovu Misu u E-duru izvela je s Orchestre des Champs-Élysées Paris, Haydnovu Scenu di Berenice s Residenzorchester Schloss Esterházy, Händelova Joshuu na Međunarodnom Händelovom festivalu u Göttingenu, Rossinijeve i Respighijeve arije sa Škotskim komornim orkestrom, Ceciliju u Anfossijevom Luciu Silli na Mozarteumu u Salzburgu s orkestrom Le Cercle de l’Harmonie, i Tirinta iz Händelova Imenea s Academy of Ancient Music.

Sudjelovala je na turneji u čast Lorraine Hunt Lieberson uz Orchestra of the Age of Enlightenment. Nastupala je s vodećim dirigentima, među  kojima su: Kurt Masur, Kazushi Ono, Kent Nagano, Ingo Metzmacher, Yannick Nézet-Séguin, Louis Langreé, Fabio Biondi, John Eliot Gardiner, William Christie, Paul McCreesh, Jérémie Rhorer, Emmanuelle Haïm, Christophe Rousset, Carlo Rizzi, Jean-Christophe Spinosi i Laurence Cummings. Surađuje s pijanistom Rogerom Vignolesom. Zajedno su nastupali u Wigmore Hallu u Londonu, pri The Frick Collection u New Yorku, na Dunavskom festivalu te na Dubrovačkim ljetnim igrama. Objavili su album pjesama Vaclava Tomašeka (Hyperion Records).

Među novijim nastupima u Hrvatskoj su uloga princa Orlovskog u HNK-u Zagreb, nastupi uz Mariju Pavlović i Juliju Gubajdullinu u dvorani Hrvatski dom Split, te suradnja s Koncertnim uredom Zadar u dvorani Braće Bersa. Za recital na 65. Splitskom ljetu s Renatom Hill dobila je nagradu Judita. Sa Simfonijskim orkestrom HRT-a izvela je Pet Rückertovih pjesama G. Mahlera, a s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom i Marijom Pavlović nastupila je u sklopu festivala Stradun Classic.

Photo: M. Bratoš

Rođena u Dubrovniku, klarinetistica Marija Pavlović, tijekom ratnih 1990-ih godina odlazi na školovanje u Zagreb, nakon čega njezin put prelazi granice Hrvatske  i vodi ka međunarodnoj karijeri. Diplomirala je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Milka Pravdića, te se usavršavala na salzburškom Mozarteumu u klasi Aloisa Brandhofera, uz priznanje Würdigenpreis Austrijskog ministarstva za znanost i kulturu u Beču (2002). Usavršavala se i kod Waltera Boeykensa, Iva Lybeertha, Guy Deplusa, Pascala Moragueza i Yehuda Gilada.

Dobitnica je brojnih nagrada, među kojima su: Nagrada Yamaha, Nagrada Zagrebačke filharmonije i PBZ American Expressa za najuspješnijeg mladog glazbenika, prva nagrada na međunarodnom natjecanju AudiMozart u Roveretu (Italija) te Nagrada Poulenc na međunarodnom natjecanju Ibla Grand Prize u Ragusi (Italija). Album Glazba… prijateljstvo, koji je snimila s pijanisticom Martinom Filjak, nagrađen je s tri nagrade Porin 2011. godine. Za solistički nastup s komornim orkestrom Milanske skale (Gli Archi Scaligeri) na 62. Dubrovačkim ljetnim igrama dodijeljena joj je nagrada Orlando.

Održala je niz solističkih recitala i koncerata komorne glazbe na festivalima kao što su: Art Masters (St. Moritz), Kasseler Musiktage (Njemačka), Sächsische Mozart-Gesellschaft (Njemačka), Zomer van Antwerpen (Belgija), Dubrovačke ljetne igre, San Marco festival, Zagrebačke ljetne večeri, Rishon Lezion (Izrael), Musique et Nature en Bauges (Francuska), Classic con brio (Njemačka), Podium Jonge Musici (Belgija), Bozarsundays (Belgija), Arbanassi Summer Music (Bugarska), Seneffe Festival (Belgija), Osorske glazbene večeri, Stiftfestival (Nizozemska), Syros International Music Festival (Grčka). Gostovala je u brojnim europskim zemljama, SAD-u, Izraelu i Kini.

Kao solistica nastupala je s uglednim hrvatskim i inozemnim orkestrima i komornim ansamblima: Komorni orkestar Montreal, Briselski komorni orkestar, Flamanski simfonijski orkestar, Gli Archi Scaligeri, Haydn Orchestra di Bolzano e Trento, Zagrebački solisti, Dubrovački simfonijski orkestar, Hrvatski komorni orkestar, Simfonijski orkestar HRT-a, Riječna filharmonija, Crnogorski simfonijski orkestar, Simfonijski orkestar Sečuan. Među dirigentima s kojima je surađivala su: Yannick Nézet-Séguin, Stanislav Kochanovsky, Valery Gergiev, Ben Gernon, Vjekoslav Šutej, Pavle Dešpalj, Rudolf Barshai, Alan Buribayev, Marc Albrecht, Cristian Măcelaru, Philippe Herreweghe, Alexander Joel, Eliahu Inbal, Darrell Ang i drugi.

Kao zaljubljenica u komornu glazbu, članica je ansambla DeBewoners iz Antwerpena. Uz komorni ansambl Focus snimila je album Hidden Facts (2018.) sa skladbama flamanskih skladatelja. Redovito nastupa s fagotistom Pieterom Nuyttenom, a surađuje i s umjetnicima kao što su Radovan Vlatković, Tom Owen, Gordan Nikolić, Maria Meerovitch, François-René Duchâble, Roman Spitzer, Stefan Milenković, Renata Pokupić, Monika Leskovar, Boštjan Lipovšek, Daniel Rowland, Maja Bogdanović, Vineta Sareika, Asi Matathias.

Godine 2018. godine postaje rezidencijalna umjetnica Dubrovačkog simfonijskog orkestra s kojim je utemeljila festival komorne glazbe Stradun Classic, čija je umjetnička voditeljica. Članica je žirija međunarodnih glazbenih natjecanja i gostujuća profesorica na brojnim međunarodnim seminarima. Od 2021. godine je izvanredna profesorica na Kraljevskom  konzervatoriju u Antwerpenu, a od 2023. godine vodi klasu klarineta zajedno s Julienom Hervéom i Renaudom Guy-Rousseauom.

Julia Gubajdullina rođena je u Kišinjevu (Moldavija) u obitelji uglednih glazbenika. Klavir je počela svirati u dobi od četiri godine, a svoj prvi veći uspjeh postigla je kao dvanaestogodišnjakinja, nastupivši uz orkestar Moldavske filharmonije. Diplomirala je summa cum laude na Glazbenoj akademiji u Kišinjevu u klasi Ljudmile Vaverko, a poslijediplomski studij završila je 1999. godine na Državnom konzervatoriju Petar Iljič Čajkovski u Moskvi u klasi Jurija Hajrapetjana.

Na Međunarodnom natjecanju za komornu glazbu u Rumunjskoj osvojila je prvu nagradu (1993.), a kao solistica osobito se iskazala osvajanjem prve nagrade na Međunarodnom natjecanju u Moldaviji (1997.) te treće nagrade na Međunarodnom natjecanju Citta di Sulmona u Italiji (1999.). Dobitnica je Posebne nagrade UNESCO-a za umjetnička postignuća. Nastupala je uz vodeće simfonijske orkestre te je pod ravnanjem uglednih dirigenata kao što su Valentin Doni, Mihail Secikin, Marat Akhmet-Zaripov, Christopher Rehli, Emmanuel Leducq-Barome izvela niz klavirskih koncerata J. S. Bacha, L. van Beethovena, J. Brahmsa, C. Francka, R. Schumanna, M. Ravela, S. Rahmanjinova i A. Skrjabina. Godine 2000. preselila se u Sarajevo, gdje je predavala na Muzičkoj akademiji i bila stalnom članicom ansambla SONEMUS, s kojim se – izvodeći suvremenu glazbu – uspješno predstavila i u inozemstvu: Zürich (2004.), Muzički biennale Zagreb (2005., 2007.). Od 2005. godine živi u Hrvatskoj gdje radi na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu kao izvanredna profesorica te voditeljica kolegija komorne glazbe.

Nastupila je u brojnim ciklusima i na festivalima kao što su Molto cantabile, Pianofortissimo, Glazbeni umjetnici Zagrebu, Diapason, Vivat Academia, Opera selecta i drugi. Strastvena zaljubljenica u komorno muziciranje surađivala je s istaknutim umjetnicima poput Tatiane Samouil, Monike Leskovar, Martine Gojčete Silić, Renate Pokupić, Aline Gubajdulline, Marka Genera, Krešimira Lazara, Marca Grazianija, Ivane Lazar, Milana Čunka, Vladimira Kossjanenka i dr. Gotovo dva desetljeća koncertira u klavirskom duu s Rubenom Dalibaltayanom s kojim je osnovala Ljetnu školu Makarska, gdje održava majstorske tečajeve od 2006. godine. Članica je žirija glazbenih natjecanja i gostujuća profesorica na seminarima u Hrvatskoj i inozemstvu.

U povijesti hrvatske glazbe Dori Pejačević (1885. – 1923.) pripada iznimno važno mjesto među usmjerenjima hrvatske glazbene moderne, razdoblja koje je našoj sredini donijelo skladatelje školovane u europskim središtima i opuse koji su bili odraz tadašnjih zbivanja na europskoj glazbenoj sceni. Fascinantna skladateljica i intelektualka, izuzetno znatiželjna i senzibilna umjetnica, aristokratkinje koja, kako nam otkrivaju njezina pisma, nije mogla zamisliti život bez rada, u Zagrebu, Münchenu i Dresdenu gdje se školovala i kretala,  upijala je razne utjecaje. Sav njezin opus nastao je u razdoblju između 1897. i 1922. godine. Cijelo to vrijeme skladala je vokalnu liriku koja odražava njezino umjetničko sazrijevanje. Posljednjim godinama njezina stvaralaštva pripadaju Zwei Schmetterlingslieder (Dvije leptirove pjesme), op. 52 iz 1920. godine (ujedno posljednje ostvarenje koje je skladala za orkestar). Uglazbljuju stihove Karla Henckella – Gold’ne Sterne, blaue Glöckchen (Zlatne zvijezde, plava zvonca) i Schwebe du Schmetterling, schwebe vorbei (Leti leptiriću, leti u svijet). „Nepretenciozan, lepršav tekst poveo je skladateljicu prema sažetoj formi koja se ostvaruje u igri motiva u rastvorenoj, prozračnoj teksturi ‒ a ona je još dojmljivija u verziji tih skladbi za glas i orkestar. U objema popijevkama metar sugerira plesni pokret. I dok je prva popijevka formalno otvorena i gotovo skicozna, u drugoj se u sklopu prokomponirane forme nazrijevaju obrisi tekstom uvjetovane trodijelnosti“ (K. Kos)

Verwandlung (Preobrazba), op. 37a pjesma je iz 1915. na stihove Karla Krausa. Poticaj za uglazbljenje Dori je stigao povodom vjenčanja njezine bliske prijateljice Sidonije Nádherný von Borutin s talijanskim grofom Carlom Guicciardinijem (koje se naposljetku nije dogodilo). Izvorna verzija za glas, violinu i orgulje ili klavir izuzetno se svidjela Krausu, te ju je pokazao i Arnoldu Schönbergu koji se pohvalno izrazio. Dora je skladbu i orkestrirala, te je u toj verziji praizvedena na koncertu u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu 7. ožujka 1917. godine. Djelo je to koje najavljuje skladateljičinu posvećenost introspektivnom Liedu, danas sa statusom jednog od „ najznačajnijih djela Dore Pejačević i jedno od onih zbog kojih je zaslužila titulu najveće hrvatske skladateljice“ (D. Marić).

Engleski skladatelj američkoga podrijetla, Sir Arthus Bliss (1891. – 1975.) proglašen vitezom 1950. godine, bio je kraljičin skladatelj (Master of the Queen’s Music) u Velikoj Britaniji od 1953. do svoje smrti. Nakon razdoblja u kojemu je prihvatio radikalniji pristup skladanju, priklonio se kasnoromantičarskoj tradiciji engleske glazbe koju je uspostavio Edward Elgar. U skladu s dužnostima svoje službene pozicije, skladao je razne ceremonijalne skladbe, uz glazbu za koncertne dvorane, kazalište i kino. U godinama nakon Prvog svjetskog rata, kao mladi skladatelj koji je tek gradio svoj stil, Bliss je često posezao za pjesmom u kojoj je lakše (nego u većim formama) mogao iskazati svoje ideje i razvijati skladateljsku tehniku, te ju relativno brzo plasirati među slušatelje, zahvaljujući među ostalim svojoj vještini pijanista-korepetitora. Two Nursery Rhymes (Dvije dječje pjesmice) spretno je i jezgrovito uglazbljenje stihova pjesnikinje Frances Cornford, njegove poznanice iz vremena  studija čijem se otvorenom stilu lišenom sentimentalnosti divio. Kroz stihove o livadnom cvijeću The Ragwort (Jakobov staračac) i The Dandelion (Maslačak), pjesme slikovito, ali izravno i s jasnoćom emocije, progovaraju o ljudskoj prirodi.

 Engleski skladatelj, violist i dirigent Frank Bridge (1879. – 1941.) već je za vrijeme studija na Kraljevskom glazbenom koledžu stvorio niz ambicioznih komornih djela i kao violist počeo uspostavljati reputaciju vještog komornog glazbenika. Bio je član Engleskog gudačkog kvarteta, te kvarteta Grimson i Motto. Godine 1906. glasoviti kvartet Joachim pozvao ga je na zajednički nastup, a u sljedećem je desetljeću surađivao s mnogim istaknutim glazbenicima. Oko 1912. godine počeo se sve više se usmjeravati na dirigiranje i kompoziciju. Njegova pozicija u glazbi 20. stoljeća po mnogočemu je izolirana, no zbog tehničke briljantnosti i izražajnosti svoje zrele glazbe, zauzima važno mjesto u britanskom glazbenom modernizmu. Skladao je pjesme tijekom cijele karijere, iako najviše između 1901. i 1908. kada je nastalo više od polovice od pedesetak pjesama u njegovu opusu. Zanimljivo je također da je većinom uglazbljivao stihove koje do tada nije koristio niti jedan skladatelj, a veliku pažnju posvetio je i Heinrichu Heineu. Tri pjesme za glas, violu i klavir skladao je 1906./07. na stihove Matthewa Arnolda (Far, far from each other), Heinricha Heinea (Where is it that our soul doth go) i P. B. Shelleyja (Music when soft voices die). Prvi su put javno izvedene 1908., pri čemu Bridge nije svirao violu već klavir. Iako im se zamjera određena nepovezanost glazbe i poezije, pjesme su među omiljenim skladbama engleskog vokalnog komornog repertoara.