20. 3. 2026.
Monika Leskovar
Danijel Detoni
Koncertna dvorana KNAP
NEMA VIŠE SLOBODNIH MJESTA!

Violončelistica Monika Leskovar (1981.) skrenula je na sebe pozornost

Monika Leskovar (photo: Romano Grozić)

javnosti 1995. godine kada je u trinaestoj godini postala najmlađom pobjednicom Međunarodnog natjecanja

Čajkovski u Japanu. Najprije polaznica Glazbenog učilišta Elly Bašić u Zagrebu kod prof.

Dobrile Berković Magdalenić, zatim učenica Valtera Dešpalja, diplomirala je i završila poslijediplomski studij na Glazbenoj akademiji Hanns Eisler u Berlinu u razredu prof. Davida Geringasa, gdje je 2006. preuzela mjesto njegova asistenta. Usavršavala se na majstorskim tečajevima Mstislava Rostropoviča i Bernarda Greenhousea. Pobjednica je mnogih

međunarodnih natjecanja kao sto su ARD u Münchenu (2001.), Mstislav Rostropovič u

Parizu, Roberto Caruana u Milanu (1999.) te Adam na Novom Zelandu (2003.). Bila je prva hrvatska predstavnica Eurovizijskog natjecanja za mlade glazbenike koja je ušla u finale, nastupivši u Beču 1998.

Koncertirala je u Japanu, Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj, Danskoj, Mađarskoj, Velikoj Britaniji, Novom Zelandu te Australiji. Kao solistica nastupala je s orkestrima kao što su: Simfonijski orkestar Bavarskoga radija, Moskovska filharmonija, Sendajska filharmonija, Slovenska filharmonija, Sanktpeterburški simfonijski orkestar, Zagrebačka filharmonija, Essenska filharmonija, Praški komorni orkestar, Litavski komorni orkestar, Kremerata

Baltica, Zagrebački solisti, te s dirigentima poput Valerija Gergijeva, Thomasa Hengelbrocka, Krzysztofa Pendereckog i mnogih drugih. Održala je brojne recitale, te redovito nastupa na festivalima komorne glazbe po cijelom svijetu, među kojima se ističu Manchester International Cello Festival, Kronberg Academy Festival, Rostropovich Festival, Festival Casals, Dubrovačke ljetne igre, Schleswig-Holstein Musik Festival, Mozartfest Würzburg i dr. Ostvarila je uspješnu suradnju s brojnim istaknutim glazbenicima kao što su Giovanni

Sollima, Ivana Švarc Grenda, Boris Berezovsky, Sofia Gubaidulina, Jurij Bašmet, Julian Rachlin, Stefan Milenković, Mischa Maiski, Itamar Golan, Gidon Kremer, Mario Brunello, Patti Smith, Janine Jansen i dr.

U sezoni 2010/2011. djelovala je kao prva violončelistica Münchenske filharmonije. Od 2012. godine profesorica je na Konzervatoriju Talijanske Švicarske u Luganu, a od 2017. docentica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Svira na violončelu napuljskog majstora Vincenza Postiglionea iz godine 1884., koje je dobila na upotrebu od grada Zagreba i Zagrebačke filharmonije.

Danijel Detoni glazbeno je obrazovanje započeo u Zagrebu u klasi Olge Detiček u

Danijel Detoni (photo: SiniT)

Glazbenoj školi Vatroslav Lisinski, a nastavio u razredima Lászla Baranyayja i Balázsa Kecskésa na Glazbenom sveučilištu Liszt Ferenc u Budimpešti te Itamara Golana na Konzervatoriju u Parizu. Svoja je znanja stjecao i u radu s renomiranim umjetnicima kao što su Pál Éder, Felix Gottlieb, Emanuel Krasovsky, Pnina Salzman i Dénes Várjon.

Kao solist i komorni glazbenik gostovao je na prestižnim festivalima poput Varšavske jeseni, Muzičkog biennala Zagreb, festivala Musica Danubiana u Ljubljani, Dubrovačkih ljetnih igara, Osorskih glazbenih večeri, festivala Julian Rachlin & Friends u Dubrovniku, Transeuropéenes u Rouenu, Schleswig-Holstein u Hamburgu, ReMusica u Prištini, Carniarmonie u Udinama i Trieste Prima u Trstu. Surađivao je s umjetnicima kao što su Boris Brovtsyn, Yevhen Churikov, Blaise Déjardin, Itamar Golan, Goran Jurković, Ivana Lazar, Monika Leskovar, Katarina Livljanić (kao član ansambla Dialogos), Gordan Nikolić, Sanja Romić, Lucija Stilinović, Krešimir Stražanac, Irvin Venyš, Radovan Vlatković, Gordan Tudor te Pavle Zajcev.

Nastupio je uz Nikšu Barezu, Pavla Dešpalja, Tomislava Fačinija, György Győriványi Ráth, Ivana Huta, Tan Lihua, Ivana Repušića, Liora Shambadala, Vesnu Šouc s ansamblima poput Slovenske filharmonije, Zagrebačke filharmonije, Beogradske filharmonije, Simfonijskog orkestra HRT-a, Dubrovačkog simfonijskog orkestra, Komornog orkestra UMZE, Komornog orkestra Dušan Skovran, Pekinškog simfonijskog orkestra te ansambla Antiphonus, Zagrebačkih solista, Zagrebačkog kvarteta i Zagrebačkog kvarteta saksofona.

Od ranih dana strastveni je komorni glazbenik: u travnju 2003. u duu s violinisticom Mártom Deák pobijedio je na Državnom natjecanju Leó Weiner u Budimpešti, a u kolovozu 2006. osvojio i Nagradu izraelske Zaklade Isman za iznimnu interpretaciju glazbe Györgya Ligetija.

Veliku pažnju posvećuje promociji suvremene glazbi te je praizveo djela Ivana Božičevića, Silvija Foretića, Sare Glojnarić, Zorana Juranića, Alfija Kabilja, Krešimira Seletkovića, Ivana Josipa Skendera, Mladena Tarbuka i Gordana Tudora.

Hrvatska glazbena mladež proglasila ga je najboljim mladim glazbenikom 2008. godine. Iste mu je godine objavljen  solistički album s izabranim djelima Dubravka Detonija u izdanju diskografske kuće Croatia Records. Ista je kuća 2014. izdala i nosač zvuka Journey through Europe te 2018. belgijska Le Chant de Linos u suradnji s violončelisticom Kajanom Pačko.

Podučava klavir i komornu glazbu na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Održao je pijanističke i komorne radionice u glazbenim školama diljem Hrvatske i Srbije te na glazbenim sveučilištima u Pragu i u Weimaru.

Nakon niza putovanja i koncerata koje je početkom 1914. godine održao u Moskvi i St. Peterburgu, Rimu, Amsterdamu, Haagu, Bruxellesu i Londonu, u prvome redu kako bi uzdržavao obitelj, Claude Debussy (1862. – 1918.) je s početkom Prvog svjetskog rata potonuo u stvaralačku krizu i depresiju. Malo je skladao, no sljedeće godine, provevši ljeto u Pourvilleu na obali Normandije, u kratkim je razmacima skladao Sonatu za violončelo i klavir, ciklus En blanc et noir, Etide i Sonatu za flautu, violu i harfu. Kraj godine dočekao je iscrpljen zdravstvenim tegobama i nepovoljnom financijskom situacijom, zbog čega se prihvatio jednog svog starijeg projekta – opere Propast kuće Usher. U ožujku 1917. upustio se u skladanje Sonate za violinu i klavir koja će se pokazati kao njegovo posljednje djelo dovršeno prije smrti; riječ je o trećoj sonati za komorni sastav u nizu od šest planiranih (Six sonates pour divers instruments), započetih spomenutom Sonatom za violončelo i klavir. „Ovo je vrijeme kada bismo se trebali ponovno pokušati povezati s našim drevnim tradicijama: onima čiju smo ljepotu pustili da nam izmakne, ali koje nisu prestale postojati“, zapisao je o svojemu povratku komornoj glazbi nakon više od dva desetljeća. Ugledajući se na barokne modele, te izbjegavajući tipičnu sonatnu formu, Debussy je čini se, ponajviše bio pod utjecajem francuske monotematske barokne glazbe, no u svakom stavku, upotrebom starih modusa i egzotičnih ljestvica, ostvario je osobito ozračje. Obilato iskorištavajući tehničke mogućnosti sviranja violončela, uključujući pizzicato lijevom rukom, spiccato i flautando gudalom, prividne harmonije i portamento, stvorio je remek-djelo violončelističko-klavirskog repertoara. Sonata je praizvedena u Londonu 4. ožujka 1916. godine, a u Parizu su je 24. ožujka 1917. predstavili violončelist Joseph Salmon i sam Debussy za klavirom.

Unatoč iznimnoj glazbenoj nadarenosti, Bohuslav Martinů (1890. – 1959.) nikada nije stekao diplomu Praškog konzervatorija, koji je, uz prekide, pohađao preko deset godina. To ga ipak nije spriječilo da postane priznat ne samo kao najutjecajniji češki skladatelj svoje generacije, već i da stekne slavu u svjetskim okvirima. Osebujnim stilom razvijenim pod specifičnim utjecajima češkog folklora, pariške poduke kod Alberta Roussela, glazbe Debussya i Stravinskog, neoklasicizma, jazza te engleskog renesansnog madrigala, stekao je prepoznatljivost. Iznimno plodan autor – opus mu broji preko 400 radova – nije se, čini se, pretjerano brinuo o sudbini svojih djela, čemu u prilog ide i činjenica da je izbjegavao revizije onoga što je već zapisao. Rezultat toga je velika količina glazbe nejednake kvalitete i varirajućeg stila, iako se nakon 1930. može uočiti povećani interes za uporabu folklornog idioma te poistovjećivanje s domovinom, u koju se nakon Drugog svjetskog rata nije uspio vratiti. Varijacije na slovačku temu nastale su u posljednjoj godini njegova života, za boravka u Švicarskoj. Temu je preuzeo iz narodne pjesme Kde bych já věděla (Kad bih znala). Riječ je o dugoj melodiji improvizacijskog karaktera, s asimetričnim ritmovima koji joj daju nepredvidiv tijek. Nakon njezina početnog izlaganja, slijedi niz varijacija koje vode ka energičnom finalu. Iako se izvorna tema u cijelosti javlja samo jednom, njezini se motivi i fragmenti vraćaju kroz cijelo djelo, često na završecima pojedinih varijacija.

Ivan Božičević (Beograd, 1961.) djeluje kao skladatelj, orguljaš, pijanist, aranžer i jazz glazbenik. Studirao je kompoziciju u Beogradu i orgulje u Frankfurtu. Njegov opus obuhvaća simfonijska djela, te brojne komorne, zborske, solističke i elektroničke skladbe. Zanimaju ga različiti žanrovi (barok, elektronika, jazz, world music) i mogućnosti njihova preklapanja. Djela mu se izvode, nagrađuju i snimaju diljem Europe, SAD-a i Australije. Objavljena su na dvadesetak albuma, a partiture tiskane kod američkih (Walton Music, EC Schirmer, Abundant Silence, Manhattanbeach) i njemačkih izdavača (Schott). Predaje kompoziciju na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Canto de la ave rapiega (Pjev ptice grabljivice), za violončelo i klavir, skladao je 2009. godine. Dva stavka odražavaju povezanost s tradicionalnim i povijesnim glazbenim oblicima: chaconnom kao baroknom formom i (kontrastnim) fandangom kao španjolskim idiomom i pokretačem ritamske igre. Skladbu je popratio riječima: „Ptice grabljivice nisu ptice pjevice. Glasaju se divlje, plaho, samotnjački. No oni koji uspiju naslutiti njihov unutarnji glas, ostaju tim pjevom začarani. Španjolski glazbeni idiom nije slučajni izbor. Poetika kontrasta – života i smrti, vatre i studeni, intenzivna i puna strasti – metafizička je razina s koje vlastiti bitak možemo sagledati okom nebeskog putnika.“

Iako je Johannes Brahms (1833. – 1897.) još za života bio priznat majstor čija su djela pripadala standardnom repertoaru, kritičari su mu zamjerali nedostatak originalnosti te ga uspoređivali s Beethovenom i smatrali ga u prvome redu autorom komorne glazbe. No stručnjaci poput Theodora Adorna i Carla Dahlhausa, kasnije su istaknuli upravo komorne kvalitete njegove glazbe kao njegovo najnaprednije obilježje. Brahms se smatra zaslužnim za oživljavanje komorne glazbe nakon smrti najvećeg romantičkog promicatelja toga izričaja – Roberta Schumanna. Tijekom razdoblja od četiri desetljeća, od nastanka njegova prvog sačuvanog komornog djela – Klavirskog trija, op. 8 (1854.) do sonata s klarinetom, op. 120 (1894.), Brahms je stvorio korpus od čak 24 cjelovita komorna djela – svakako najveći nakon Beethovena. Drugu sonatu za violončelo i klavir u F-duru, op. 99 skladao je 1886., više od dvadeset godina nakon istovrsne prve sonate (op. 38). Posvetio ju je violončelistu Robertu Hausmannu koji ju je praizveo u Beču, uz Brahmsa za klavirom, u studenome iste godine. Mišljenja su tada bila podijeljena: kritičari su se pitali je li to uopće glazba (Hugo Wolf ju je nazvao „totalnim kaosom“), dok su se violončelisti žalili na zahtjevnost u pariranju moćnom zvuku klavira. Eduard Hanslick je pak zapisao: „U Sonati vlada strast, vatrena do te mjere da postaje vehementna, ponekad prkosno izazovna, ponekad bolno tugaljiva. Kako smjelo počinje prva tema Allegra, kako burno protječe Allegro! Istina je da se strast smiruje u Adagiu, u tihoj žalosti, i postupno nestaje, pomirena, u finalu. No puls ranijih dijelova i dalje odjekuje, a patos ostaje odlučujuća psihološka odrednica cijelog djela.” Prvi stavak nastupa odvažno, gotovo kao sukob dvaju instrumenata u vihoru tremolanda. Drugi stavak, u udaljenom Fis-duru, očaravajuće melodiozan, smiruje tijek, iako sadrži središnji, turbulentniji dio. Treći stavak, Allegro passionato, prilično je mračan scherzo, s blagim središnjim dijelom, dok posljednji stavak oblikovan kao rondo, donosi elegantnu, smireniju glavnu temu, iako ne bez iznenađenja u kontrastnim epizodama.