TRIO BALTHASAR (Velika Britanija)

Judith Weir (1954.) jedna je od najvažnijih suvremenih britanskih skladateljica. Tijekom bogate karijere surađivala je s brojnim vodećim orkestrima, ansamblima, zborovima i solistima te skladala glazbu za nacionalne i kraljevske svečanosti. Kao Master of the Queen’s Music, od 2014., posvetila se poticanju glazbenog obrazovanja i amaterskog muziciranja u zajednici. „O Viridissima je obrada/rekonstrukcija monodijskog hvalospjeva O Viridissima Virga svete Hildegard von Bingen. Njezina se melodija (ponešto ornamentirana) provlači kroz cijelo djelo, izmjenjujući se između violine, violončela, ili oboje, uz stalne promjene registra i boje tona. Pred kraj, iz melodije postupno izranja jednostavna tonalitetnost. Hildegardin tekst (koji se u ovoj skladbi ne pjeva) povezuje Marijinu plodnost s prirodnim svijetom. U pretposljednjem stihu Hildegard iznosi iznenađujuće mračnu misao: ‘Eva je to odbacila’. Upravo u tom trenutku prvi se put čuju duboki registri violončela i klavira. Neposredno zatim, glazba se nakratko uzdiže prema ‘stratosferi’, odjekujući završnim Hildegardinim riječima: ‘Neka sada bude hvala Svevišnjem’.“ (J. Weir) Skladbu je praizveo Trio Albany u Yorku 2015. godine.

Peter Longworth (1990.) studirao je kompoziciju kod Mark-Anthonyja Turnagea na Royal College of Music i kod Matthewa Kinga na Guildhall School of Music and Drama, gdje i sam predaje od 2018. godine. Sudjelovao u programu Londonske filharmonije za mlade skladatelje te u programu Composers Hub Kraljevskog Škotskog nacionalnog orkestra. Djela mu se izvode diljem Europe, Sjeverne Amerike i Japana, te u vodećim britanskim koncertnim dvoranama. Za skladbu Dufy Sketches, koja upravo u Zagrebu doživljava svoju praizvedbu, nadahnuo se stvaralaštvom francuskog slikara Raoula Dufyja. „’Dufy je užitak’, primijetila je spisateljica Gertrude Stein, a moj klavirski trio, Dufy Sketches, nastoji slikarevu živopisnu upotrebu boja i lakoću poteza prenijeti na glazbu. Djelo je koncipirano u dva stavka koja dijele većinu glazbenog materijala. Prvi, Boats and Bell Towers (Brodovi i zvonici), započinje kratkim uvodom koji priziva zvuk zvona. Slijede dvije barkarole s pjevnim linijama gudača nasuprot ljupkim, valovitim teksturama klavira. Između tih epizoda nalazi se kratki koral, koji je istaknut daljnjim zvonkim figurama. Drugi stavak, Toccatas and Regattas (Toccate i regate), živahniji je, i spaja varijacije barkarole iz prethodnog stavka s živopisnom interpretacijom stranice iz partiture koja se nalazi na Dufyjevoj slici Nu au patio à Caldes de Montbui (1945.). Dijelom inspirirana Dufyjevim ljubavlju prema utrkama brodova, glazba u stavku često se dijeli između gudača i klavira u obliku razigranog dijaloga, sve dok mirna koda ne dovede djelo do kontemplativnog završetka. Još jedna poveznica s Raoulom Dufyjem nalazi se u glazbenom materijalu koji je izveden iz slova umjetnikova imena, koristeći kriptogramski sustav koji su primjenjivali njegovi sunarodnjaci (i gotovo suvremenici), Ravel i Debussy, u svojim djelima ‘sur le nom d’Haydn’.“ (P. Longworth)

Skladateljica, violinistica, pravnica i psihologinja Manuela Kerer (1980.) u svojoj glazbi spaja sve svoje discipline; doktorirala je s temama o razvoju autorskih prava skladatelja te o glazbi i demenciji. Studirala je kompoziciju u Innsbrucku i kod Alessandra Solbiatija u Milanu, a završila je i studij violine i instrumentalne pedagogije. Njezina djela prisutna su diljem svijeta (New York, Berlin, Beč, Moskva…) na programima uglednih ansambala i solista. Uz izdanje skladbe Bestie infernali! (Breitkopf & Härtel, 2016.) zapisala je: „Glazba Josepha Haydna prati me otkako znam za sebe. Uz njegovu majstorsku vještinu, oduvijek su me fascinirali šarm i duhovitost koji izviru iz Haydnovih zvukova. Duhovito i domišljato uključivao je vedre i ironične elemente kako bi iznenadio slušatelje ili im izmamio osmijeh. Tko kaže da ‘ozbiljna’ glazba doista mora uvijek biti ozbiljna, taj se u Haydnu prevario. A ipak, sam Haydn često nije imao razloga za smijeh. Njegov brak s Annom Marijom bio je, naime, sve samo ne sretan. U jednom je pismu svoju ženu opisao kao „paklenu zvijer“ (Bestia infernale), koja mu je napisala toliko besmislica da joj je zaprijetio kako više neće dolaziti kući. To ju je, čini se, napokon dovelo k pameti… Zanimljivo je, naravno, da je to pismo bilo upućeno Luigiji Polzelli, Haydnovoj dugogodišnjoj ljubavnici, 18 godina mlađoj od njega. Je li gospođa Haydn doista bila tako strašna, kakvu je ulogu imala vatrena talijanska ljubavnica i je li Haydn doista bio tako očajan – to vjerojatno nikada nećemo saznati. Zato sam ja tu nesretnu ljubavnu trokut-dramu prenijela na violinu, violončelo i klavir, koji se kreću po kromatski nesigurnom tlu. Hoće li doći do prijevare? Tko će koga eventualno prevariti? I tko će biti prevaren? Ili možda postoji više mogućih kombinacija? To odlučujete vi sami. U svakom slučaju, neće proći bez histerije, jecaja, olakšanja i letećih komadića (u ovom slučaju) triju „paklenih zvijeri“. Jer, kao što znamo, ljubav je čudna igra…“ Skladba je nastala na narudžbu festivala Haydnfestspiele Eisenstadt 2016. uz posvetu Haydn Chamber Ensembleu.

Zapaženim opusom orkestralnih, komornih, solističkih i vokalnih djela, Thomas Adès (1971.) ubraja se među vodeće svjetske skladatelje današnjice. „Skladatelj nadrealist“, kako ga je nazvao muzikolog Richard Taruskin, privukao je pažnju javnosti praizvedbom komorne opere Powder Her Face 1995. godine. Zahvaljujući tom uspjehu, stigla mu je narudžba Kraljevske opere u Londonu za novo ostvarenje. Prema Shakespeareovoj tragikomediji Oluja, a prema libretu Meredith Oakes, skladao je operu koja je „briljantan odgovor na dramu, a ne samo njezina obrada. Iako je potpuno vjerna duhu Shakespeareove drame, nije njome ograničena. Ona je sama za sebe i dopušta vlastito postojanje i odjek“ (Jonathan Kent, redatelj operne produkcije 2006. u Santa Feu). Opera The Tempest praizvedena je 2004. u Londonskoj kraljevskoj operi te vrlo brzo proglašena remek-djelom. Godine 2012. izvedena je i u Metropolitanu, pod ravnanjem samog skladatelja. „Večer je s pravom pripala Adèsu, koji sam ravna partiturom bogatom orkestralnim bojama i ugođajima, a istodobno raznolikom i izražajnom u vokalnom sloju. Cjelokupan dojam izmjenjuje se između eteričnog i duhovitog, blistavog i, nerijetko, očaravajućeg“, zapisao je kritičar Andrew Clements. Godine 2022., na narudžbu Akademije Kronberg, Jennifer Wingate i Wigmore Halla, Adès je skladao Suitu iz Oluje za violinu i klavir koju su praizveli violinist Christian Tetzlaff i pijanist Kirill Gerstein 2022. u Kronbergu, te je poslije i snimili. „Sjajna glazba istodobno djeluje novo i staro – bez obzira na to kada je napisana. (…) Ovo izvanredno djelo sažima dramu i ljepotu opere u intenzivan komorni dijalog“, otkrio je Kirill Gerstein u povodu ovogodišnjeg izdanja snimke za etiketu Platoon. „Ovdje Adès usmjerava pozornost na Prosperove mistične suputnike – Mirandu, Ariela i Calibana – ponovno osmišljavajući njihove glasove kroz izražajne mogućnosti violine i klavira“, stoji uz izdanje. „Suita iz Oluje nudi čaroban ulaz u skladateljev fantastični zvukovni svijet – intiman, maštovit i prepun tihih otkrića.“

David Matthews (1943.) jedan je od vodećih britanski suvremenih autora simfonijske i komorne glazbe. Sebe opisuje kao skladatelja koji je nastavio putem sličnim onome kojim su krenuli njegovi sunarodnjaci Michael Tippett i Benjamin Britten – putem ukorijenjenim u bečkim klasicima, ponajprije Beethovenu, ali i u Mahleru, Sibeliusu te modernistima ranog 20. stoljeća. Smatra se skladateljem tonaliteta, koji nastoji povezati glazbeni jezik sadašnjice s prošlošću i istraživati bogatstvo tradicionalnih formi. O svojemu Klavirskom triju br. 2, op. 61, uz izdanje 2017. godine (Leonore Piano Trio za Toccata Classics) zapisao je: „Moj Klavirski trio br. 2 skladan je između ožujka i rujna 1993. za Trio Chagall. Djelo je klasično po obliku i tonalitetu: ima četiri stavka, pri čemu je Adagio najdulji. Prvi stavak je Allegro u sonatnom obliku, ali posebno sažet. (…) Adagio je posvećen uspomeni na moju partnericu, književnicu Maggie Hemingway. Skladao sam ga neposredno nakon njezine smrti od teške bolesti u svibnju 1993., a riječ je o polaganoj barkaroli u Des-duru (imao sam na umu njezinu ljubav prema Veneciji, gdje je djelomično smješten njezin posljednji roman Eyes). Scherzo, posljednji stavak koji sam napisao budući da sam u početku planirao trostavačno djelo, temelji se na ulomcima narodnih melodija. Vrlo je energičan. (…) Finale ima tri dijela: prvi i posljednji su fantastičnog karaktera, s čestom uporabom gudačkih harmonija; središnji dio je raspjevana pjesma.“