Polje 03
Leonida Kovač / Jeannette Fischer
Mržnja
Individualni i kolektivni mehanizmi Jeannette Fischer
Josipa Bubaš za Program vizualne kulture Galerije Događanja
Ovaj put, u rubrici Polje, čitajte razgovor Josipe Bubaš i Leonide Kovač o mehanizmima mržnje, švicarske psihoanalitičarke s dugogodišnjom kliničkom praksom, Jeannette Fischer. Mržnja nije ni urođena, ni slučajna, ni samo “negativna emocija”. Leonida Kovač vodi nas kroz razmišljanja Jeannette Fischer, koja otvara ovo pitanje koje se lomi o naše najdublje nepovezanosti sa samima sobom. Kako tvrdi Fischer, mržnja prema drugima ne počinje napadom na drugoga – ona počinje u odnosu prema nama samima. U mnogim slučajevima mržnja se rodi iz samoga sebe, iz otuđenosti vlastitog Ja, iz osjećaja krivnje i napuštenosti koji su ukorijenjeni još u ranom djetinjstvu kad su naši najranjiviji impulsi odbacivani, ponižavani i kažnjavani. Naše vlastite “konstruktivne agresije”, one koje bismo mogli prepoznati kao životnu silu, bivaju potisnute i preobražene u nešto mračno – u mržnju koja se potom projicira na druge.
Fischer također odbacuje ideju da se mržnja može iskorijeniti time da je osuđujemo, da je preziremo ili učimo da je se bojimo. Nasuprot tomu, ona kaže da mržnju moramo razumjeti – osvijestiti tamna mjesta na kojima nastaje – jer samo svijest može razbiti začarani krug etiketiranja, projiciranja i nasilja koje nas vodi od unutarnjih rana do kolektivnih patnji i društvenog nasilja. Ta promjena nije površna, nije moralistička, nije „ljubazna“ retorika, nego dublje razumijevanje unutarnjih pokretača mržnje koja, kad ostane neprepoznata, postaje gorivo za političke i društvene mrzilačke pokrete.
U tom smislu Mržnja Jeannette Fischer nije samo knjiga o mržnji kao osjećaju. To je poziv da pogledamo da se suočimo s tamom – ne da bismo je pobjedili silom, nego da bismo je razumjeli i integrirali. Samo tako, sugerira Fischer, može se razriješiti ono što se najprije dogodilo u nama – prije nego što smo ga ikad usmjerili prema drugima.
(…) J.B.: Fischer tvrdi da kada mrzimo mrzitelja, već smo izgubili bitku. Kako izbjeći tu dinamiku, ne mrziti mrzitelje i zabranitelje, odbaciti reaktivne mehanizme?
L.K.: Kada se na nasilje odgovori nasiljem, što mržnja u svakom slučaju jest, ono se ne udvostručuje nego eksponencijalno raste. Ukoliko sam dobro razumjela ono što Jeannette Fischer piše, nužno je prepoznati reaktivni mrzilački obrazac, odnosno tendenciju projekcije mržnje na drugoga, u sebi samima, osvijestiti to i nastojati stvarati intersubjektivne odnose koji se temelje na priznavanju i poštovanju različitosti drugoga od same sebe.
J.B.: Autorica navodi prekidanje dinamike žrtva/počinitelj i priznavanje razlike i intersubjektivnost kao jedino moguće rješenje. Što je po tebi potrebno za realizaciju takvih odnosa, na individualnoj i društvenoj razini i koliko je realno od današnjeg društva očekivati takav pomak? Koje bi bile strategije takvog razvoja?
L.K.: U situaciji u kojoj na globalnoj razini javni diskurs ni ne pokušava artikulirati ideju mira, već inzistira na naoružavanju i intenzivnoj proizvodnji novog oružja s ciljem obrane od neprijatelja koji prijeti destrukcijom, nije moguće očekivati takav pomak. Intersubjektivne odnose moguće je graditi jedino radikalnom promjenom osobnog i javnog diskursa, postupcima koji ne generiraju i ne normaliziraju hijerarhiju u kojoj su neki životi vrijedni življenja, a neki drugi nisu. (…)
Leonida Kovač je povjesničarka i teoretičarka umjetnosti, kustosica i redovita profesorica u trajnom izboru na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Glavna područja njezinog interesa su suvremena umjetnost, kritička teorija i feminističke teorije. Kustoski je koncipirala i realizirala brojne izložbe među kojima su izložbe u Hrvatskom paviljonu na Biennalu u Sao Paulu (2002.) i na Biennalu u Veneciji (2003.) Od 2002. do 2005. bila je izabrana potpredsjednica Međunarodne udruge kritičara umjetnosti – AICA sa sjedištem u Parizu. Organizirala je i suorganizirala nekoliko znanstvenih konferencija u Hrvatskoj i inozemstvu, te održala niz pozvanih predavanja na europskim sveučilištima.
Objavila je sljedeće knjige: Konteksti (1997.), Kodovi identiteta (2001.), Edita Schubert (2001.), Relacionirane stvarnosti (2007.), Gorki Žuvela: Izmislite sebe (2009.), Anonimalia: Normativni diskursi i samoreprezentacija umjetnica 20. stoljeća (2010.), Tübingenska kutija: Eseji o vizualnoj kulturi i biopolitici (2013.), U zrcalu kulturalnog ekrana: Jagoda Kaloper (2013.), Mrđan Bajić: Rasprizorujuće transverzale (2017.), Rasprizorenja (2023.)
photo: Nataša Medved
Josipa Bubaš izvedbena je umjetnica u žanru performansa. Članica je AICA-e, ULUPUH-a, UPUH-a i HZSU-a. Diplomirala je povijest umjetnosti i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirala je na Odsjeku za Interdisciplinarne humanističke znanosti Sveučilišta u Zadru 2020. godine. Kao izvođačica i koautorica sudjelovala je u različitim projektima Od 2012. godine bavi se autorskim radom te stvara izvedbene forme koje koriste vokabular fizičkog kazališta i suvremenog plesa. Izvela je niz performansa na festivalima te u galerijskim, muzejskim i javnim prostorima. Autorica je niza stručnih tekstova kao i intervjua sa suvremenim vizualnim umjetnicama/umjetnicama. Od 2025. godine na studiju je Nove izvedbene prakse na Stockholms konstnärliga högskola/Stockholm University of Arts. josipabubas.com
Cijeli tekst razgovora preuzmite u pdf-u
