Detonijada
autorski koncert u povodu 85. rođendana Dubravka Detonija
Marco Graziani, violina
Bruno Philipp, klarinet
Vedran Kocelj, truba
Krešimir Starčević, klavir
Program:
Dubravko Detoni (1937.)
Iz Tri koralne predigre, za klavir (1963.)
I. Moderato
II. Adagio cantabile
22 per 2 in 2, za violinu i klavir (1983.)
11 per 1 in 1, za klarinet (1983.)
Devet prizora iz Danijelova sna, za klavir (1991.-1993.)
I. Andantino rubato
II. Allegro con fuoco
III. Valcer (Vivace)
IV. Tango (Habenera – milonga)
V. Moderato con moto
VI. Tempo di marcia
VII. Menuet (Allegretto) & Trio (Più mosso)
VIII. Air (Andantino sostenuto)
IX. Allegro deciso
Les bravoures nostalgiques, za klarinet (2021.)
Fanfaronitis, za trubu i klavir (2012.-2013.)
Hrvatski skladatelj i pisac Dubravko Detoni (Križevci, 1937.) diplomirao je klavir kod Svetislava Stančića i kompoziciju kod Stjepana Šuleka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a usavršavao se u Sieni (Guido Agosti, Alfred Cortot), Varšavi (Witold Lutosławski, Grażyna Bacewicz, Eksperimentalni studio Poljskog radija), Darmstadtu (György Ligeti, Karlheinz Stockhausen) i Parizu (John Cage). Autor je impozantnog opusa orkestralne, vokalne, komorne, solističke i elektroničke glazbe, niza multimedijalnih projekata i eksperimenata, jedanaest knjiga poezije, proze, eseja, dnevnika i putopisa, ciklusa radijskih i televizijskih emisija te mnogobrojnih koncertnih i diskografskih komentara. Osnivač je i umjetnički ravnatelj Ansambla Centra za nove tendencije Zagreb (ACEZANTEZ), s kojim je kao dirigent i pijanist od 1970. višekratno obišao većinu europskih zemalja te dio Amerike i Azije. Njegova su djela izvođena na svim kontinentima, na najvažnijim svjetskim festivalima, tiskana u domovini i inozemstvu te objavljena na šezdesetak diskografskih izdanja. Dobitnik je niza nagrada i priznanja (Vladimir Nazor, Josip Štolcer Slavenski, pet diskografskih nagrada Porin, među njima i onaj za životno djelo, zagrebačke glazbene kritike Zvono Lotrščak, Matice hrvatske, dvanaest Nagrada JRT-a za najbolja djela godine, Grand Prix 6. Pariškog biennala mladih, Premio Italia, UNESCO-a u Parizu, Bedřich Smetana u Pragu i dr.).
Tri koralne predigre za klavir nastale su godine 1963., u doba studija kompozicije u razredu Stjepana Šuleka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Praizveo ih je pijanist Robert Andres 18. kolovoza 1982. na Hvarskim ljetnim priredbama. Obradio ih je Čedomil Dugan za orgulje. Prva predigra je ornamentalna, a druga dekorativna varijacija na temu poznata Bachovog korala Mach’s mit mir, Gott nach deiner Güt, BWV 377.
Djelo za violinu i klavir 22 per 2 in 2 napisano je godine 1983., a u Zagrebu su ga 30. siječnja 1989. u okviru Europhonije, ciklusa koncerata svjetskih praizvedbi komorne glazbe, praizveli violinist Josip Klima i pijanist Antun Kraljević. Ono predstavlja kontinuiranu seriju od 22 varijacije na kratku i jednostavnu temu s područja „nove, lijepe zvukovnosti“, temu građenu na trozvučnim rastvorbama autentično kadencirane melodijsko-harmonijske strukture u C-duru. Tonska građa i psihološka obojenost svake varijacije odgovara nekome napreskokce odabranom ljestvičnom stupnju. Tako se liričnost (u osnovi subdominantnoga prizvuka) smjenjuje s agresivnošću (dominantne provenijencije), a putove im mrsi varava nepokretnost (raznorodnih varijanta toničkoga čimbenika). Virtuozitet je sastavni obruč centripetalne mašinerije djela zagledana u vlastitu nutrinu. Izraz i faktura skladbe taru se neprestance, pri čemu postupno ali uporno raste temperatura događanja; zlatni je rez takvim postupkom namjerno pomaknut na završnu varijaciju djela, na apoteozni klimaks zbivanja. Nakon što se odvrtjela spiralna lavina cjeline, djelo bi (kao nerijetka, uostalom pojava u autorovu opusu) moglo ponovno započeti od početka, ni iz čega, poput jednoga od rijetkih, oživjelih djelića nenazoviva i beskonačna glazbenog makrokozmosa koji, nekome primjetan a nekome neprimjetan, vječno tunji oko nas.
Skladba za klarinet solo 11 per 1 in 1 nastala je godine 1983., a praizveo ju je u Zagrebu, 19. prosinca 1985. klarinetist Radovan Cavallin, kojemu je i posvećena. Djelo se sastoji od 11 minijaturnih studija od kojih svaka, iako predodređena istom mjerom, pred sebe postavlja drukčije zvukovno-tehničko pitanje. Među njima se ističu: ispitivanje podrijetla i razvoja tremola (uz povremeno istodobno korištenje glasa), pronalaženje srodnih varijanti predudara ili vibrata, proučavanje veza između brzopasažnih legata i odmjereno pokretnih serija staccata, utvrđivanje povezanosti, ali i bitne nespojivosti između trilera i frullata, pokušaj spoznavanja granice između tona i šuma, primjena djelotvorne dosjetke „vječno“ izdržana zvuka u situaciji u kojoj glazbalo postaje i svojim vlastitim kontrapunktskim odjekom; još nedovoljno istražena mnogostrukost portata (s posebnim osvrtom na zahtjeve pojedinih epoha). Pritom je svaki navedeni problem osvijetljen s nešto drukčijom koloritnom i izražajnom pozadinom. Težište se skladbe naginje prema nezaustavljivoj završnoj tokatnoj akciji, koja, na dramatski način dostigavši sam rub izvedbenih mogućnosti, u sebi krije sukus svih dotadašnjih zapisanosti i dilema.
Klavirska suita Devet prizora iz Danijelova sna nastala je 1986. u Zagrebu, gdje ju je 19. svibnja iste godine praizveo Darko Domitrović. Taj je ciklus od devet spojenih stavaka – poslije obrađivanih za najrazličitije sastave – nastao na osnovi pjesničkih priča o raznovrsnim događajima iz sna autorova tada trogodišnjeg sina Danijela, kojemu je djelo i posvećeno. Svaki je stavak zatvorena lirska ili dramatska cjelina koja se kontrastno nadovezuje na prethodni odjeljak. U prvome prizoru opisan je let balonom, ujedno i radosni bestežinski ulazak u san. Drugi je prizor dramatičan capriccio, prikaz neobična susreta s pretpotopnom životinjom. Treći stavak, blještavo osvijetljen valcer staklenih predmeta, naglo je prekinut neoprezno pasažom neke pojave koja razbija sve oko sebe. U tangu, u kojemu su ritmički spojena dva osnovna tipa toga plesa, a o njima potanko piše Borges, opisan je prvi doživljaj ljubavi, iz mraka izronjena, erotski uzbibana filmska slika kolektivne habanere-milonge. U petom prizoru glazbom se širi tajanstveni nokturno, ravnomjerno zanjihana barkarola s velikim porastom razvoja glazbenoga tijeka, uzbudljivim doživljajem oluje na moru. Šesti je stavak pomalo komična koračnica stabala i trave prekinuta triom pospanih drvenih vojnika. Sedmi je stavak ponešto podrugljiv menuet na način gavote bijelih šahovskih dama s bizarnim zvukovima paranja haljina u srednjem dijelu. Osmi prizor donosi pjesmu skupine potpuno jednakih u mraku zalutalih knjiga, odjevenih u hodočasnička odijela; stavak je ujedno i parafraza nadahnute, gorko-podrugljive melodičnosti Erika Satiea. Vrhunac djela, burna i opasna ratna tokata, ispunjena je snažnim eksplozijama i divljim štektanjem pobješnjela oružja. Epilog je skladbe zamagljena reminiscencija na treći stavak, valcer; u njoj san sa svim svojim prizorima postupno blijedi i konačno se raspršuje.
Skladba Les bravoures nostalgiques, nastala godine 2018. u Dubrovniku i na Koločepu, a posvećena klarinetistu Bruni Philippu koji ju je praizveo 30. studenoga 2021. u Zagrebu, drugi je dio svojevrsnog triptiha što ga još tvore skladba 11 per 1 in 1, kao i Balada za bas-klarinet, napisana 2019. na Koločepu i u Dubrovniku, također posvećena Bruni Philippu, no koja još čeka svoju praizvedbu. Sve su tri skladbe građene u obliku varijacija, s time da se u prvoj i trećoj izmjenjuju među sobom povezani dramatski i lirski ulomci, dok je drugo po redu, večerašnje djelo obuzeto pomalo sentimentalnim sjećanjem na stare i istinske majstore toga nažalost prilično kasno kreirana glazbala, na soliste koji su pripremili gotovo nadnaravne glazbene i tehničke mogućnosti kakvima danas raspolažu i na njima lete ipak samo odabrani virtuozi klarineta, kakav je i Bruno Philipp.
Skladba Fanfaronitis za trubu i klavir dovršena je u Dubrovniku 2013. godine, a praizveli su ju na Senjskim koncertnim večerima 12. srpnja 2017. trubač Vedran Kocelj i pijanist Krešimir Starčević. Nastanak skladbe potaknuo je vrhunski umjetnik na trubi Vedran Kocelj, kojemu je djelo i posvećeno. Fanfare su inače u izrazu povišeni glazbeni iskaz za trublje i bubnjeve nadasve duge tradicije, koji najavljuje početak nekoga svečanog čina, događaja, proslave blagdana i slično. Njihov je zvuk bio zapravo prvi skladateljev dječački susret s glazbom, kada je još u ranom djetinjstvu, u rodnim Križevcima, začuo jutarnju prazničku uličnu svirku tamošnjega sjajnoga gradskog limenog orkestra. Pogođen time, skladatelj je još u mladosti, a i poslije, stvorio niz takvih kratkih tonskih aforizama, od kojih su mu neki donijeli i nagrade na raznim natječajima za svečane fanfare. Također se u mnogim skladateljevim kompozicijama iz raznih faza i razdoblja pojavljuju ulomci fanfaroznog ugođaja, što je njihovim podnaslovima u partiturama i najavljeno. Vrhunac je takva stvarateljskog zanimanja, sklonosti i simpatije po autorovu mišljenju ostvaren u skladbi Fanfaronitis. U njoj klavir dolično zamjenjuje bubnjeve, ali i stupa u zaneseni dijalog s trubom. Djelo predstavlja kolaž raznolikih i donekle kontrastnih tonskih situacija u kojima (ponesen sve brojnijim fanfarozno dramatskim pojavama u našem društvu) dolazi do izražaja skladateljev smisao za svečanu igru i radosnu zabavu, pri čemu se ne zaobilazi ni djelomice humoristični značaj prigodnoga, nerijetko i prenaglašena fanfaroznog zvučanja. Namjerno gomilanje sličnih tonskih sklopova, njihova blještavost, himničnost, svojevrsna egzaltiranost te namjerno sve gušće međusobno sudaranje i sukobljavanje zahtijevaju od izvoditeljâ vrhunski virtuozitet, ali i osjećaj za veselu zaigranost, vickastost, šalu, a možda i djelomičnu, u svakom slučaju dobronamjernu podrugljivost nad nečim što je ipak pretjerano, a na što ukazuje i sâm naslov skladbe, iskazan u obliku znakovite dijagnoze.
Marco Graziani diplomirao je violinu u klasi Leonida Sorokowa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a usavršavao se u Cremoni kod Salvatorea Accarda. Izvanredni je profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, koncertni majstor Zadarskog komorne orkestra, a od 2012.-2016. bio je koncertni majstor orkestra HNK u Zagrebu. Laureat je velikih međunarodnih natjecanja u Lisabonu, Moskvi, Astani i Beču, pobjednik natjecanja Papandopulo te dobitnik nagrada Zagrebačke filharmonije, Stjepan Šulek, Nagrade grada Rijeke, Ivo Vuljević i Judita. Nastupio je sa svim hrvatskim i mnogim inozemnim orkestrima.
Bruno Philipp nakon diplome klarineta na Muzičkoj akademiji u Zagrebu usavršava se na Konzervatoriju u Parizu. Niže nastupe uz brojne glazbenike, ansamble i orkestre, vješto izvodeći djela najrazličitijih glazbenih žanrova. Član je Zagrebačkoga puhačkog trija, ansambla Mis-En-Scene, trija Solenza i Zagrebačkog klezmer trija. Pobjednik je natjecanja Papandopulo te dobitnik druge i posebne nagrade na natjecanju u Cluju. Snimio je nekoliko CD-a s Triom Solenza, Kvartetom Rucner i Zagrebačkim solistima, a mnogi hrvatskih skladatelji su mu posvetili svoja djela.
Vedran Kocelj diplomirao je trubu na Glazbenoj akademiji u Ljubljani u razredu Stanka Arnolda. Dobitnik je prve nagrade na natjecanju mladih glazbenika u Sloveniji, bio je polufinalist natjecanje u Toulonu i Maurice André u Parizu, član Omladinskog orkestra Gustav Mahler pod vodstvom Pierrea Bouleza, te član Hrvatskog brass kvinteta. Gotovo dva desetljeća djeluje kao prvi trubač Simfonijskog orkestra HRT-a, član je Cantus ansambla i suradnik Hrvatskog baroknog ansambla. Nastupio je s mnogim europskim orkestrima i dirigentima, izvodeći širok repertoar od barokne do suvremene glazbe, s neizostavnim djelima hrvatskih skladatelja.
Krešimir Starčević diplomirao je klavir u klasi Đorđa Stanettija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a usavršavao se na Univerzitetu za glazbu i scenske umjetnosti u Beču u klasi Stefana Vladar. Dobitnik je nagrada na pijanističkim natjecanjima, Nagrade grada Samobora i Nagrade za najbolju umjetničku suradnju na Tribini Darko Luki.
Godine 2014. i 2015. obnašao je funkciju umjetničkog voditelja Zagrebačkih ljetnih večeri. Surađuje s mnogim istaknutim hrvatskim glazbenicima, a nastupio je sa Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom HRT-a i Zagrebačkim solistima.
