Polje
Potkraj 1960-ih Michel Foucault je diskurzivno polje opisao kao prostor u kojem se određuje što se može reći, kako se može misliti i tko ima pravo na govor. No istodobno je upozorio: nijedno polje nije zatvoreno. Uvijek postoji mogućnost iskaza koji izmiče pravilima, koji puca kroz okvir i mijenja uvjete igre. U tom duhu nastaje Polje — rubrika posvećena knjigama koje remete navike mišljenja.
U vremenu ubrzanih odgovora, u kojem informacija pretiče razumijevanje, rubrika Polje nastaje kao prostor zadržavanja i usporavanja. Ovdje se ne trudimo preporučiti literaturu, ukazati na nove naslove i trendove, već na sugovornike s kojima otvaramo poznate nam teme. Svaka knjiga o kojoj govorimo ulazi u prostor Polja ne zato što je nova, već zato što je nužna za razumijevanje jezika, slike, mišljenja i kulture u kojoj se krećemo, sve manje svjesno. Polje je prostor sporog čitanja i dubokog slušanja, otvoreno je za dijaloge koji često ostaju po strani, a bave se teorijom književnosti, vizualnom umjetnosti, filozofijom, estetikom, filmskom kritikom i kulturnom analizom.
Kroz razgovore s autorima, prevoditeljima, kritičarima i teoretičarima, istražujemo kako knjige oblikuju naš odnos prema svijetu. Ne pitamo: što knjiga govori? — nego: kako nas tjera da mislimo drugačije? Svaka knjiga koju u Polju obrađujemo nosi u sebi mogućnost konteksta — ne stoji sama, već intervenira, povezuje i razotkriva.
Polje se ne zatvara u književnost, ali počinje s tekstom. U dijalogu s autorima, otvaramo različite forme i tražimo u njima ono što izmiče brzom pogledu: prijelome misli, šavove jezika, tihe, ali snažne pomake u načinu na koji se govori i misli.
U moru kratkih formi i brze potrošnje, Polje inzistira na trajanju i pažnji.
Razgovore u Polju osmišljava i potiče, Josipa Bubaš. Autorica i urednica rubrike, Ana Mušćet.
Nova rubrika Galerije Događanja dio je Programa vizualne kulture. Uz podršku Grada Zagreba.
#poljejeotvoreno
Žarko Paić / W. J. T. Mitchell
Što slike žele?
Život i ljubavi slika
pitanja postavlja Josipa Bubaš
(…) J. B.: Autor posvećuje dio knjige upravo predodžbama i njihovom kapacitetu da „žive svoj život“, da rastu, razvijaju se, nestaju i ponovo se pojavljuju. Predodžbe su poput živog tkiva, dok je sama slika njihovo utjelovljenje. One „nisu pasivni entiteti koji koegzistiraju s ljudskim domaćinima“, već „mijenjaju način na koji razmišljamo i sanjamo, mijenjaju funkcije našu memorije i imaginaciju, uvode nove kriterije“ te nisu svedeni na individualnu razinu, već su društveno djelatni. Koji je individualni, a koji društveni potencijal slike i koliko se on mijenja s obzirom na promjene tehnologije i medija?
Ž. P.: Znate li koji je dio ove propulzivne i atraktivne Mitchellove knjige na najvišoj razini spekulativnosti i refleksivnosti? Četvrto poglavlje prvoga dijela naslovljeno „The Surplus Value of Images“. Dakle, taj višak vrijednosti slika nije tek neomarksistički izveden u smislu vladavine modela koji je Guy Debord u njegovu Društvu spektakla doveo do transparencije, povezujući pojam ideologije s pojmom kapitala u fetišizmu robe kao slike. Ne, ovdje je riječ, naravno, o tradiciji jedne produktivne sveze Marxa i Freuda, koja je kulminirala s novom psihoanalizom Jacquesa Lacana i njegovom analizom slike, polazeći od temeljne postavke da se nesvjesno strukturira kao jezik.
No, Mitchellova je zasluga u tome što je u dijalogu s ovom post-strukturalističkom „teorijskom praksom“ doveo do prozirnosti kako se u suvremenoj vizualnoj i medijskoj kulturi suočavamo s „izokrenutim platonizmom“ u kojem koncept slike na gotovo čudovišan način preuzima funkciju Platonovih ideja ili formi. I sada slijedi nešto neočekivano za Mitchella koji je ipak Amerikanac i na stanovit način htio-ne htio obvezuje ga tradicija filozofskoga pragmatizma koja je stvorila i čitavu teoriju o klasifikaciji slika u Charlesa S. Peircea, što je bez ustručavanja preuzeo u svojem Filmu 1-2 i Gilles Deleuze. Američka je tradicija ona koja potire u zaleđe ili posve suspendira svaki oblik idealizma i platonizma te nastoji u duhu skeptičkoga realizma misliti ono što karakterizira razvitak modernoga društva i kulture, kojem zamašnjak određuje kapitalizam, tehnologija i novi mediji kao sklop masovne zabave (entertainment).
U sklopu tzv. metaslika odjednom vidimo da su njihove mogućnosti primjene u svijetu reklame i medijske atrakcije gotovo istovjetne onome što posjeduje svijest koja stvara svijet s pomoću pojmova nadređenosti-podređenosti. To samo znači je taj „višak vrijednosti slika“ simbolička konstrukcija stvarnosti koja i individualno i kolektivno postaje formom života jer za razliku od razdoblja analogne slike (fotografije i crno-bijelih filmova), sada je riječ o trenutačnosti i proizvodnji slika koje više ne pripadaju ni pojmu izvornika niti kopije. Ove su slike „žive“ i njihov je prostor djelovanja čitav digitalni svijet kao proširena stvarnost u koju se vjeruje na isti onaj način koji uključuje mitsku svijest kao rezultat, kako to Mitchell kaže, „sklopa robnoga fetišizma, masovne histerije, primitivnoga praznovjerja“. Nije li to najčudovišniji ishod vizualne kulture današnjice da slike nisu ništa o-sebi neutralno i djevičanski čisto, već postaju najmoćnijim sredstvima ratova kultura do uništenja Drugoga simbolički i stvarno? Kad bih jednom rečenicom trebao odgovoriti na pitanje iz naslova Mitchellove knjige „što slike žele?“ to bi bilo ovo. Slike žele postati novi tabu u ime kojeg svako novo demaskiranje vrhovnoga Označitelja biva razlogom njihove bezuvjetne moći apsolutne idolatrije svijeta. Iza zrcala nema ništa osim novoga zrcala, a iza zatvorenih vrata kao u Kafkinoj metafizičkoj paraboli nema ništa osim drugih vrata. (…)
Žarko Paić, filozof, sociolog i politolog umirovljeni je redoviti profesor u trajnome izboru Sveučilišta u Zagrebu. Član je uredništva brojnih filozofskih časopisa u zemlji i inozemstvu, znanstvenoga savjeta Kierkegaard Instituta, inozemni je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine iz područja humanističkih znanosti, urednik biblioteke “Transhumanism and Sociology” Trivent Publishinga iz Budimpešte.
Njegovi istraživački interesi uključuju teorije globalizacije i identiteta, estetiku, filozofiju umjetnosti, teoriju znanosti, filozofiju politike, teorije posthumanizma i transhumanizma, vizualne i medijske studije.
Objavio je preko pedeset knjiga na hrvatskome i enegleskome jeziku iz različitih područja društvenih i humanističkih znanosti, među kojima se izdvajaju: Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, (Litteris, 2006.), Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, (Bijeli val, 2013.), Tehnosfera, sv. 1-5 (Sandorf i Mizantrop, 2018. – 2019.), Nihilizam i suvremenost: Na Nietzscheovu tragu (Litteris, 2021.), Art and Technosphere: The Platforms of Strings (Cambridge Scholars Publishing, 2022.), The Return of Totalitarianism: Ideology, Terror, and Total Control (Palgrave Macmillan, 2022.), Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, 2023.), Sunce i mahnitost: Antonin Artaud (Litteris, 2023.), Knjiga lutanja: Pisma, razgovori, zapisi (Litteris, 2024.), O filozofiji filma: Slike događaja (Bijeli val, 2024.).
Josipa Bubaš izvedbena je umjetnica u žanru performansa. Članica je AICA-e, ULUPUH-a, UPUH-a i HZSU-a. Diplomirala je povijest umjetnosti i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirala je na Odsjeku za Interdisciplinarne humanističke znanosti Sveučilišta u Zadru 2020. godine. Kao izvođačica i koautorica sudjelovala je u različitim projektima Od 2012. godine bavi se autorskim radom te stvara izvedbene forme koje koriste vokabular fizičkog kazališta i suvremenog plesa. Izvela je niz performansa na festivalima te u galerijskim, muzejskim i javnim prostorima. Autorica je niza stručnih tekstova kao i intervjua sa suvremenim vizualnim umjetnicama/umjetnicama. Od 2025. godine na studiju je Nove izvedbene prakse na Stockholms konstnärliga högskola/Stockholm University of Arts. josipabubas.com
Cijeli tekst razgovora preuzmite u pdf-u
