PROSLAVA 70. ROĐENDANA / CENTAR KNAP & ZAGREBAČKI SOLISTI
27. 5. 2025.
Kazališna dvorana Centra Knap
ZAGREBAČKI SOLISTI
Lovro Peretić, gitara

Boris Papandopulo (1906. – 1991.) autor je jednog od najuzbudljivijih opusa u hrvatskoj glazbi. Lakoća kojom je stvarao urodila je nizom orkestralnih, koncertantnih, komornih, solističkih, vokalnih i vokalno-instrumentalnih te scenskih djela u kojima je svojom neumornom znatiželjom i  potragom za raznolikim poticajima sintetizirao gotovo sve svjetske glazbene tekovine, dajući bitno mjesto i hrvatskoj folklornoj baštini. Kao jedina konstanta njegova izričaja najčešće se ističe načelo stvarateljskog pristupa djelu na temelju čiste glazbene materije. Upravo to mu je i omogućilo da od svojih početaka kada je izražavao sklonost za baroknom motorikom, neoklasičnim elementima i arhaičnim prizvucima, pa sve do kasnijih usvajanja suvremenih izraza, poput dvanaesttonske tehnike, stvori isključivo vlastito viđenje tih utjecaja. Njegov opus broji više od 500 djela sa svih područja glazbenog stvaralaštva. Vedrina, polet, humor, virtuozni tretman instrumenata i osebujna sinteza raznih stilova i skladateljsko-tehničkih postupaka 20. stoljeća također su često isticane odlike Papandopulove glazbe koje ga nisu napuštale cijeloga njegovoga stvaralačkog vijeka. Upravo to odražava šest studija za gudače naslovljenih Iz moje muzičke bilježnice. Riječ je o svojevrsnoj suiti nastaloj 1955. godine uz posvetu Zagrebačkim solistima koji su je i snimili te objavili na albumu s Papandopulovim djelima u ediciji Iz Hrvatske glazbene prošlosti (Katolički radio, 1998.). Šest stavaka istinska su studija svestranosti gudačkog ansambla sa uzorima u povijesnim stilovima i skladateljskim tehnikama koja nas promenadno vodi od mističnog Harmonijskog prelijevanja podijeljenog među dionicama gudača, preko razigrane Toccatine upečatljive motivske razrade do središnjeg stavka Violino solo koji daje prostora koncertnom majstoru za solističke bravure u dijalogu s ostalim dionicama, i natrag preko folklorom obojenog Scherza i akustički intrigantnog Con sordino do virtuoznog zaključka u Maloj dvostrukoj fugi kontrastnih tema

Iznimno plodan i svestran kao skladatelj te vješt violinist, Antonio Vivaldi (1678. – 1741.) uživao je priličan ugled kod svojih suvremenika. No njegova nekonvencionalnost i način na koji je promovirao svoju glazbu priskrbili su mu određene kontroverze: nadaleko poznat po svojoj samodopadnosti, razmetao se uvaženim pokroviteljima i glasovitošću u cijeloj Europi, pohvalivši primjerice svoje skladateljsko umijeće izjavom kako može brže napisati koncert negoli ga netko može prepisati. Najčešće, te su tvrdnje bile pretjerane; štoviše većina ga je suvremenika cijenila više kao violinista negoli kao skladatelja (iako je malo njih išlo toliko daleko u svojim ocjenama kao dramatičar i libretist, u nekoliko navrata i suradnik Vivaldija u Veneciji, Carlo Goldoni, kada ga je opisao kao izvrsnog violinista, ali osrednjeg skladatelja). U svakom slučaju zasluge u razvoju koncerta 18. stoljeća ne mogu mu se osporiti: od oko 500 koncerata, najviše ih je za solo violinu, ali zastupljeni su i flauta, violončelo, fagot, viola,mandolina i niz drugih instrumenata, često i u neuobičajenim kombinacijama. Mnogi među njima, poput slavnih Četiriju godišnjih doba, nose opisne naslove, pa im je i sadržaj u skladu s tim. Ono što ih je učinilo uzorom skladateljima širom Europe je prije svega njihova formalna preglednost i trostavačna koncepcija. Vivaldi je među prvima upotrijebio ritornello – oblik u kojemu se varirana ponavljanja refrena u izvedbi cijelog ansambla izmjenjuju s epizodama slobodne tematike u kojima dominira solist. Redovitom upotrebom učinio ga je uobičajenim oblikom brzih koncertnih stavaka. Njegovu sustavnu primjenu trostavačnosti, ekonomičnije tretiranje gudačkog orkestra, te dramatizaciju uloge solista u koncertu slijedili su mnogi vodeći autori instrumentalne glazbe kasnoga baroka: Giuseppe Tartini, Pietro Locatelli, Georg Philipp Telemann i Johann Sebastian Bach.

Koncert u D-duru RV 93 Vivaldi je izvorno skladao za lutnju, dvije violine i basso continuo, uz posvetu češkom grofu Johannu Josephu von Wrtbyju oko 1730. godine. Upravo to je izazvalo nagađanja o tome kakav je instrument Vivaldi imao na umu, budući da je postojala znatna razlika između lutnji s njemačkog i s talijanskog područja. Koncert se danas najčešće izvodi na gitari, ne samo zato što je danas popularnija, već i zato što je sam Vivaldi predlagao takve zamjene.

Prvi stavak ističe se energičnom razradom teme u nekoliko odsjeka koji sadrže temu početnog ritornella kojoj se pak suprotstavlja solistički instrument. Meditativni središnji, polagani stavak stavlja solista u središte zbivanja dok razvija pjevnu melodiju punktirana ritma. Gradnja harmonijske napetosti u gudačima i njezino rješavanje stvara posebno dojmljiv učinak. Završni stavak protječe u žustrom ritmu gigue, s tek kratkim stankama za predah.

Nakon odluke da se posveti glazbi, vjenčanje s Antoninom Ivanovnom Miljukovom 1877. godine bio je najvažniji događaj u životu Petra Iljiča Čajkovskog (1840. – 1893.). Brak je uzrokovao ozbiljnu krizu u skladateljevu životu; već nakon dva mjeseca on i Antonina su se razišli, a iako su najteže posljedice toga teškog razdoblja trajale godinu dana, neke su ga pratile još dugo, prije svega manjak kreativnosti, istraživanje novih žanrova te potreba za besciljnim putovanjima. Razlaz je iz temelja promijenio skladateljev život: napustio je konzervatorij, uspostavio osebujan odnos s Nadeždom von Meck, imućnom udovicom koja mu je redovitim prihodima omogućila financijsku neovisnost, te je napokon mogao odlaziti na putovanja izvan Rusije.

Nakon pretrpljene patnje, psihički oslabljen i kreativno iscrpljen, teže je nalazio poticaj za nova ostvarenja. Kada se 1878. odlučio za ambicioznije pothvate – Klavirsku sonatu, op. 37 i Violinski koncert – novi stil, obilježen prisjećanjima, uvjerenjima i fatalizmom, postao je očigledan, a s eksperimentima je nastavio i u Drugom klavirskom koncertu 1879. Ipak, neki se postupci u njegovu skladanju između 1878. i 1885. (kad je napokon odlučio prestati s besciljnim putovanjima i ponovno se povezao s moskovskim Konzervatorijem) nisu ni tada promijenili. Povratak redu ponajviše je vidljiv u Serenadi za gudače u C-duru, op. 48 iz 1880. U listopadu je napisao Nadeždi von Meck: „Možete zamisliti, draga prijateljice, kako je moja muza bila blagonaklona, kad vam kažem da sam u kratko vrijeme napisao dva opsežna djela: Svečanu uvertiru i četverostavačnu Serenadu za gudački orkestar. Uvertira će biti vrlo bučna. Napisao sam je bez odviše žara i poleta pa nema veliku umjetničku vrijednost. Serenadu sam naprotiv skladao iz unutarnjeg poriva: osjetio sam ga i usuđujem se nadati se da to djelo nije bez umjetničkih kvaliteta.“ Doista, za razliku od spomenute Uvertire 1812. koja spaja melodioznost s efektom spektakla, Serenada je jedno od njegovih najekspresivnijih djela. Koliko je njome bio zadovoljan, svjedoče i riječi upućene izdavaču Petru Jürgensonu: „Bilo da je to zato što je moje posljednje dijete ili zato što zaista nije loša, strašno sam zaljubljen u tu Serenadu i ne mogu dočekati da je predstavim svijetu.“ Na prvoj javnoj izvedbi u Sankt Peterburgu 30. listopada 1881. pod ravnanjem Eduarda Nápravnika, oduševljena publika tražila je ponavljanje Valcera, a godine 1888., na jednoj od svojih dirigentskih turneja, Čajkovski je Serenadu postavio kao najvažniju skladbu koncertnih programa u Engleskoj i Njemačkoj.