Malo morgen

O predstavi
Iskusni profesionalni kartaš namjerio se na lokalne kockare u luksuznom hotelu na Opatijskoj rivijeri. Sraz ovih petero osebujnih, ali vještih ljudi rezultirat će briljantnom komedijom prepunom lukavih zapleta i neočekivanih obrata u kojoj nitko nije onakav kakvim se predstavlja i ništa nije onakvo kakvim se čini. A sve nam to izgleda nekako poznato, zar ne?
“Kockari ili malo morgen” najnoviji tekst hrvatskog komediografa Nine Škrabea nastao je na temelju Gogoljeve komedije “Kartaši” (1842.) koja je već poslužila kao predložak za nekoliko filmskih i kazališnih adaptacija kao i istoimenu operu.
Predstavu ostvaruje plejada hrvatskih glumaca: Željko Duvnjak, Žarko Potočnjak, Mladen Vasary, Tomislav Martić i Nancy Abdel Sakhi, predvođeni legendarnim redateljem Georgiom Parom.
KRITIKE
Malo morgen ili kako preživjeti u „fejk svijetu“
Proslov biblijske knjige „Propovjednik“ parafrazirao bih ovim riječima: „Prijevara nad prijevarom, …, prijevara nad prijevarom, sve je prijevara!“ I doista, ako se osvrnemo oko sebe, sa svih strana okružuju nas laži i lažljivci, prevare i prevaranti. Lažne veličine, lažna obećanja, lažne ankete, lažne diplome, lažne grudi, lažne trepavice, lažirane utakmice… Svi oko nas varaju i lažu sve u šesnaest-političari, poduzetnici, bankari, trgovci, novinari, kritičari, medijske zvijezde, sportaši… Pritvori i zatvori pune se iz dana u dan varalicama i lažljivcima svih mogućih profila, od visokih dužnosnika do nogometnih sudaca. Ili, kako bi to rekli pripadnici mlađeg naraštaja: „Ovo je zaista fejk svijet!“ Moji „kockari“ nisu nikakvi negativci. Malo morgen! Oni samo žele preživjeti u ovom „fejk svijetu“.
Nino Škrabe
iz kritika:
Nino Škrabe, Malo morgen, red. Georgij Paro, KNAP
Raskrinkana stvarnost
Andrija Tunjić, Vijenac, 2015.
U komediografskom planetu Nine Škrabe prepoznaje se i zrcali hrvatska stvarnost kao povijest, politika, vlast, mentalitet i jezik. Kao komediograf u svakom od tih područja, i njima srodnim temama, on raskrinkava anomalije hrvatskoga društva i hrvatskog mentaliteta. U komadima mu podjednako mjesto imaju dramsko i komedijsko, satirično i komično, crnohumorno i groteskno. Kada se razgrnu slojevi smiješnoga, vreba poruka često moćnija od svake drame.
To je konstanta njegove komediografske kritike društvene stvarnosti, bilo da je riječ o prošlosti ili sadašnjosti, nacifašizmu ili komunizmu, tranzicijskom lutanju ili neoliberalnom kapitalizmu i njegovu konzumerizmu.
Škrabeovi likovi oboružani su Božjim i ljudskim zapitanostima, univerzalnim ambicijama i lokalnim dometima, zavičajem i identitetom kao i sviješću o nedostacima identitetskoga. Njegov satirični i ironijski, „tipični terapeutski kerempuhovski teatar“ nudi se kao vrsna anamneza i komentar, refleks i zrcalo, ne samo suvremenosti nego i kao slika hrvatskoga konformizma, koji se neprestance bori s povijesnim traumama, političkim zabludama i ljudskim frustracijama.
Svojedobno je Joža Skok zapisao da je Škrabeov dramski jezik „obilato zasićen kajkavštinom, i to urbane provenijencije“ i da je taj jezik „podjednako u funkciji karakterizacije pojedinih likova kao što je i u funkciji lokalnoga kolorita, ali i stvaranja humorističkog konteksta karakterističnog za prikazani milje…“
Osim međuveze povijest – politika – vlast – mentalitet – jezik, što publika prepoznaje kao kritiku stvarnosti, kao konstanta njegova komedijskoga teatra situacija i karaktera, nudi se i egzistira „teatar u teatru“. Sučeljavajući stvarni život i glumljenje stvarnog života, Škrabe ni u jednom trenutku stvaralaštva ne gubi iz vida da je „literarna istina“ moćnija je od konstruirane istine. Zato je njegov komedijski ubod otrovan i oštar i tamo gdje malotko očekuje njegov žalac.
Tako je primjerice u Ljubici, Zelenom kakaduu, Idu svati, mlade ni, U Plavom podrumu… Takav je i u najnovijoj komediji Malo morgen, nastaloj na predlošku Kartaša, ukrajinsko-ruskog komediografa N. V. Gogolja, koja je 3. prosinca pred oduševljenim i krcatim gledalištem praizvedena na zagrebačkoj periferiji, u Peščenici, na sceni KNAP-a u režiji Georgija Para.
Malo morgen je suvremen, vrlo aktualan i društveno angažiran hrvatski komad. Škrabe posuvremenjuje i nadograđuje Gogolja, upisuje u njegov tekst naš društveni realitet. Riječ je o realitetu koji živimo i osobama koje susrećemo, ili o njima često čitamo u crnim kronikama; o lopovima, varalicama, kockarima, o ljudskom talogu koji uživa društveni ugled.
Grupa tih „uglednika“, kartaša, iznajmila je pansion Malo morgen u Opatiji, s čije terase (scenograf Aljoša Paro) odjekuju davni, nostalgični napjevi Ive Robića i puca pogled na Kvarner, i gdje na ogled dolazi „krema“ društva; tajkun, propali student, udbaš, peder, kurva i nogometni menadžer. Svima je cilj prevariti.
Slijedeći Škrabeov tekst Paro rastvara i ljušti njegove satirično-groteskne sadržaje, pronalazi nijanse i komponira predstavu koja, kao oštrim skalpelom, zarezuje današnje hrvatsko društvo, koje se najčešće bavi svojim površnostima. Rastvarajući lažnu i samoobmanjujuću sliku društva znalački rastvara kaverne toga društva. Poslije brojnih zapleta, raspleta i međusobnih prijevara, predstava kulminira neočekivanim obratima – na kraju bude prevaren samo glumac, angažiran da glumi neke od varalica.
Osim društva, koje je izgubilo svaki moralni dignitet i odgovornost za takvo društvo, Škrabea i Para zabrinjava „moderni“ hrvatski teatar, ponajprije umjetnički kriteriji takozvanih inovativnih redatelja, koji su pisca istjerali iz kazališta, a glumca uglavnom rabe kao vješalicu za kostim ili ilustriranje smušenih koncepcija. Stav prema tom teatru kritički apostrofira završnim monologom predstave u izvrsnoj izvedbi Mladena Vasaryja, koji godinama tavori na marginama suvremenoga hrvatskog glumišta.
Glumačka kreativnost, koju je u predstavi demonstrirao Vasary, na današnjim hrvatskim pozornicama rijetko viđena, zasjenila je dojmljiv glumački rezultat predstave koji su pokazali Željko Duvnjak, Žarko Potočnjak, Tomislav Martić i Nancy Abdel Sakhi, koje je kostimirala Jadranka Tomić.
Glumačka snaga s kojom je Vasary dominirao od stupanja na pozornicu u ulozi ruralnoga tajkuna Ive Robića seniora, preko transformiranoga internetskog mediokriteta Robića juniora, mrzovoljno-ravnodušnog menadžera Hakije Čakije, do trenutka u kojem kao unajmljeni glumac dramatično proživljava sjaj i bijedu glumačkog posla, doista su fantastičan vatromet osmišljene i ostvarene umjetničke osebujnosti.
Dramskost s kojom Vasary izgovara monolog u kojem govori o režiserima koji su „poštrihali sve antologijske role u teatru i misle da su bogovi“, dosegnula je tragične dubine tih likova. A konstatacija kako je „strašno i odvratno“ što ti redatelji „postavljaju Tri sestre a ostave samo dvije, koje igraju dva muškarca“, ili režiraju „Romea i Giuliettu, ali bez Giuliette, jer je Romeo gej i zaljubljen u Merkucija“, o čemu „kritika piše panegirike“, govori ne samo o kreativnoj nemoći tih redatelja nego i o potonuću hrvatskog teatra.
Bojana Radović, Večernji list 2015.
“Ova komedija zasigurno će u mjesecima koji dolaze puniti KNAP jer ponekad je ljekovito smijati se vlastitoj nemoći… Redatelj Georgij Paro pušta pisca da se razmaše i čini sve da podcrta njegove poante i pouke te pri tome zabavlja publiku, a očito zabavlja i samog sebe.”
Nagrade:
Na 5. Bobijevim danima smijeha u Histrionskom domu,glumac Mladen Vasary nagrađen je za intenzitet glumačke igre i virtuozne transformacije u predstavi Malo Morgen Nina Škrabea u režiji Georgija Para i izvedbi kazališta KNAP u kojoj tumači glumca koji nema mjesta u suvremenom teatru, jer su redatelji degradirali njegovu profesiju, pa se njome po narudžbi služi da izvan pozornice pokazuje svoje umijeće, te za potrebe prevare koja je temelj ove komedije uvjerljivo, ali i karikaturalno glumi primitivnog tajkuna, nogometnog menadžera ili nesposobnog kompjuteraša.
Mladen Vasary dobitnik je Nagrade hrvatskog glumišta za sporednu mušku ulogu u predstavi “Malo morgen” Nina Škrabea u režiji Georgija Para i izvedbi Kazališta KNAP iz Zagreba.
Redatelj:
Georgij Paro
Asistent redatelja:
Marina Pejnović
Trajanje:
100 min
Glume:
Željko Duvnjak, Žarko Potočnjak, Nancy Abdel Sakhi, Tomislav Martić, Mladen Vasary
Scenograf:
Aljoša Paro
Kostimograf:
Jadranka Tomić
Rekviziter:
Rea Janjić
Inspicijent:
Miriam Brajković
Majstori svjetla i tona:
Darko Crnčević, Željko Bandl Valeš
Dizajn plakata i programske knjižice:
Vendi Vernić
Fotografija:
Vendi Vernić
Premijera:
3.12.2015.
Produkcija:
KNAP