Dobri čovjek Bažulek

KRITIKE

Trpeći Hrvat Bažulek

U koprodukciji zagrebačkoga kazališta KNAP i karlovačkoga Gradskog kazališta Zorin dom u Zagrebu je 16. prosinca na pozornici kazališta KNAP praizveden Dobri čovjek Bažulek, novi komad Nine Škrabea u režiji Georgija Para. Riječ je o vrlo dobroj predstavi i aktualnoj pučkoj satiri, pisanoj u stihu, kojom se Škrabe na satirično-humorističan način ruga našoj sve apsurdnijoj zbilji, koju je Paro izrežirao kao grotesku. Kao i u prethodnim predstavama Škrabe i Paro nam još jednom nude zrcalo, samo još veće, u kojemu se možemo, ako želimo, vidjeti kakvi smo, u kakvu svijetu živimo, što radimo, čemu težimo.

Kao i u mnogim dosadašnjim komadima Škrabe i ovaj put raskrinkava anomalije hrvatske stvarnosti; njezino nesnalaženje u vremenu i prostoru, njezinu hipokriziju, nerealne ambicije, licemjerje i traumatiziranost pojedinca u društvu bez skrupula… Ništa ne ostavlja po strani, ničemu se ne klanja, ni pred čim ne sustaje, sve mu je tema i jednako zanimljivo. Preko komedijskoga i dramskoga, komičnoga i satiričnoga, ironijskoga i grotesknoga slijedi i produbljuje svoju komediografsku kritiku društvene stvarnosti.

Dakle, sve ono što vidimo i osjećamo kao probleme naše sadašnjosti Škrabe transponira u svoj etablirani komediografski planet u kojem se, kako sam već napisao u tekstovima o njegovim komadima, zrcali hrvatska stvarnost kao povijest, politika, vlast, mentalitet i jezik. To je i sadržaj „humoreske nastale po motivima iz djela Petera Weissa“, kako je Škrabe nadnaslovio svojeg kerempuhovskog Bažuleka, koji je hrvatska inačica Weissove groteske Patnje gospodina Mockinpota.

Dobri čovjek Bažulek vrlo je aktualan hrvatski komad. Njegov realitet, pa i politički – simbolički naglašen dvama anđelima obučenima u SAD i EU zastave – živimo ili žive oni koji nas okružuju, koje susrećemo, o kojima čitamo u novinama. Čak i prezime Bažulek, nomen ist omen – u nekim hrvatskim krajevima ime za grah – slikovito prezentira karakter tog čovjeka, njegovu savitljivost.

Bažulek je klobučar, „mali hrvatski čovjek, dobronamjeran i susretljiv, nesiguran i tjeskoban, kotačić u globalnom i lokalnom mehanizmu… On je hrvatski Svatković (Jedermann). Čini sve što mu autoriteti nalažu, živi kako je propisano, uživa u svojim malim radostima, radi posao koji voli i nastoji plaćati sve svoje račune“, piše Škrabe u kazališnoj afiši.

Tako je sve do jednog dana kada se, nastavlja Škrabe, „nenadano našao u žrvnju vlastodržačke i pravno-korupcijske mašinerije. Izgubio je posao, stan i ženu te krenuo u tragikomičnu potragu za rješenjem svojih problema i za uzrocima svoje nezaslužene i nesretne sudbine. U toj potrazi susreće se s mnogim ljudima nahvao, … s poslodavcima i vlastodršcima, političarima i menedžerima, poduzetnicima i bankarima, kamatarima i fiškalima, liječnicima i sucima, glasnogovornicima i portirima…, pa i lažnim i pravim Gospodom“.

U potrazi za pravdom, razumijevanje, istinom i rješenjem svojih problema, Bažuleka nesretna sudbina baca od nemila do nedraga, „izdaju ga i najbliži prijatelji te na kraju shvaća da mogućnost oslobađanja leži u njemu samom“. Nakon svih patnji i iskustava shvati da su „dobrota, iskrenost i osmijeh“ jedini odgovor svim tim ljudima nahvao.

Premda se u današnjem vremenu, iz pozicije svevlašća novca i moći, takav odgovor čini bezizglednim i nerealnim, on je zapravo jedina mogućnost malog čovjeka da barem na trenutak utječe na današnji Svijet, jedina šansa da taj Svijet promijeni. Na toj nadi Škrabe gradi kulminaciju i katarzu svojeg komada.

Škrabeov satirični i ironijski, „tipični terapeutski kerempuhovski teatar“, Paro iščitava i redateljski prispodobljuje ne samo kao realnu sudbinu malog čovjeka nego i kao otvorenu kritiku i lucidnu anamnezu svijeta utonuo u nemoral svake vrste. Precizno slaže čitljivu sliku postojećeg jednako svjetskog i hrvatskog konformizma, koji za svoje grijehe uvijek optužuje najnemoćnije, male ljude, kojima tako nameće jaram neslobode. To je scenografski minimalistički naznačio Aljoša Paro ideološkim, totalitarističkim simbolima; kantom za smeće oslikanom svastikom i petokrakom.

Izvedbeno kao kontrapunkt – ali i kao moguće suprotstavljanje današnjem globaliziranom svijetu ogrezlu u nepravdi, laži, korupciji, manipulaciji i mimikriji – redatelj suprotstavlja klauneriju i glumce klaune. Time ne samo da potencira opću krivnju svijeta nego i jasno apostrofira moć maske, njezinu iskonsku snagu iza koje se može sakriti sve i ništa. Klaunijadom tako postiže ne samo kazališni efekt već i naglašava snagu maskiranoga svijeta, njegovu trajnost i žilavost.

U “maskiranom” glumačkom ansamblu gegom, elastičnošću tijela i kreativnom uporabom maske u ulozi Bažuleka glumački odlično funkcionira Mladen Vasary. Tomu je prilagodio i karakter malog, jadnog čovjeka kojega su životne nedaće učinile grotesknom figurom u kojoj se zrcali društvena i individualna nemoć suvremenoga čovjeka. Njemu se po snazi glumačkog izražaja najviše približio Giulio Settimo, a uspješno su ih slijedili Ana-Marija Percaić, Iva Šimić i Nino Pavleković, glumeći mnoštvo likova. Zanimljive maske kreirao je Giulio Settimo, šminku Lucija Luketić, kostime Morana Petrović, video Peđa Gvozdić i glazbu Damir Šimunović.

Andrija Tunjić
Vijenac, 21. 12. 2017.

Svatkovićevi blistavi trenuci

Nakon Malo morgen i Koltova generala Pattona, velikani našeg glumišta – komediograf Nino Škrabe, redatelj Georgij Paro i glumac Mladen Vasary treću su godinu zaredom u predblagdansko vrijeme publici Kazališta na Peščenici poklonili vrhunsku scensku zabavu – Dobrog čovjeka Bažuleka. I ovdje se Škrabe, što je kod njega čest slučaj, oslanja na značajan komad svjetskog teatarskog naslijeđa, pa se u najavi predstave spominje da je njen protagonist Svatković, hrvatska verzija Jedermanna, kojeg se ponajviše vezuje uz istoimeni komad Huga von Hofmannsthala kojeg je u Berlinu 1911. postavio znameniti redatelj Max Reinhardt i koji je od 1920. godinama prikazivan na Salzburškom festivalu kojeg su utemeljili upravo autor i režiser predstave. Međutim, tragikomičnih pripovijesti i komada o običnom čovjeku bilo je i ranije, pa se negdje čak navodi da je predstava utemeljena na engleskoj srednjovjekovnoj drami Everyman.

Ipak, Škrabeu su (kako je i sam rekao) bili poticajniji neki elementi djela jednog od najznačajnijih europskih angažiranih dramatičara Petera Weissa i to ne Progon i ubojstvo Jeana Paula Marata, prikazani u izvedbi kazališne družine bolnice u Charentonu, pod vodstvom gospodina de Sadea (1964.) ili skraćeno Marat/Sade, koji je šezdesetih godina prošlog stoljeća u režiji Petera Brooka postao jedan od vrhunaca svjetskog kazališta i filma (također u Brookovoj ekranizaciji). Te su godine – u kojima Weiss često izravno iskazuje svoje političke stavove i svjetonazor – i naznačajnije u njegovom opusu, ali Škrabea ponajviše inspiriraju Patnje gospodina Mockinpotta, kako je u nas skraćen originalni naslov Wie dem Herrn Mockinpott das Leiden ausgetrieben wird.

Tekst, objavljen 1968,  koji se oslanja na Von Hofmannstahlovog Jedermanna, ali i na čitavu bogatu europsku tradiciju prikazivanja običnog čovjeka povezujući je s društvenom kritikom, većina povjesničara – kako kazališta tako i književnosti, jedva drži spomena vrijednim. Međutim, njegova izvedba u GDK Gavella već sljedeće 1969. predstavlja jedan od zvjezdanih trenutaka  našeg teatra zahvaljujući jednoj od najvećih kreacija Pere Kvrgića, ali i redateljskoj imaginaciji Božidara Violića i cjelini predstave koja pokazuje kako su Weissovi komadi, pisani s politički didaktičkim namjerama, vrijedni manje kao dovršeni tekstovi a više kao inspirativan materijal za inventivnu kazališnu obradu.

Zato se i Škrabe inspirirao tek nekim elementima Weissovog Mockinpotta – ponajviše fabule, da bi stvorio vlastitu originalnu komediju (s jasnim satiričkim bodljama) o dobrom čovjeku Bažuleku iliti Svatkoviću, običnom suvremenom Hrvatu koji nastoji što bolje i poštenije raditi svoj posao klobučara, obrtnika koji stvara šešire i ina pokrivala za glavu. U svemu se nastoji držati zakona, ne pokušava prevariti pri plaćanju poreza, ne petlja se u politiku, ali ipak stradava –gubi posao, jer mu je šef jedan od naših današnjih biznismena kojemu su važnije mućke od proizvoda, odriče ga se dobra kolegica kojoj je pomagao i zbog napredovanja se potpuno predaje tom šefu, žena i njegov najbolji prijatelj, s kojim ona ima izvanbračnu aferu, izbacuju ga iz njegovog stana jer im bez plaće više nije potreban. Njegove žalbe ne mogu proći kroz podmitljivu administraciju, vlast ga ne želi niti saslušati, a ni Bog koji se pojavljuje na ekranu iznad zastora koji zatvaraju dno pozornice u funkcionalnoj scenografiji Aljoše Para ne brine ni o njegovoj sudbini niti o pravednosti.

A da od tog Boga i njegovih ovdašnjih službenika običan Hrvat ne može mnogo očekivati, daje naslutiti i sam početak predstave u kojem životnu tragikomediju dobrog čovjeka Bažuleka najavljuju (a povremeno i usmjeravaju) dva anđela umotana u zastave – jedan EU-a, a drugi SAD-a. Osim što takva odjeća pokazuje kako se kostimi Morane Petrović duhovitim rješenjima uklapaju u opći ton izvedbe, to je i komediografski pokazatelj situacije u kojoj se danas nalazimo i na koji način ovisimo o velikim ljudima koji upravljaju našim sudbinama, glumeći da o nečem stvarno odlučuju a nastojeći tek spretno iskoristiti priliku koja im se pružila.

Ta dva anđela, a i veći broj različitih ženskih likova, vrlo uspjelo tumače Ana-Marija Percaić i Iva Šimić, pokazujući zavidno glumačko umijeće u transformacijama kako govora i mimike tako i gesta i pokreta, pa su im u tom prelaženju iz uloge u ulogu koristan, ali ne i najbitniji element. Zanimljivo ih je oblikovao Giulio Settimo, koji je i kao glumac ostvario niz vrijednih likova, uglavnom ljudi koji svoju gramzljivost prikrivaju lukavstvom i slatkim riječima, dok je njegov partner Nino Pavleković bio jednako uspješan u prikazu druge vrste velikih ljudi – onih koji svoj plijen grabe prijetnjama i grubom silom, upotpunjujući tako sliku sredine u kojoj iskreni i dobronamjerni obični ljudi redovito postaju žrtve. Takve se obične ljude uobičajilo nazivati malima, iako je to potpuno neprimjereno u usporedbi s mizernom veličinom moćnika.

Dobri čovjek Bažulek je takav običan čovjek koji bi bio posve prosječan u sredini u kojoj bi dobrota i poštenje u poslu, a i prema drugim ljudima, bili normalni, a ne kao kod nas – sinonim za nesposobnost i glupost. Njega fascinantno tumači Mladen Vasary, jedini koji u predstavi tumači samo jedno lice i to bez maske, osim na samom početku u kojem ima crvenu lopticu na nosu i našminkan je kao klaun, što je svojevrsno podsjećanje na izvanrednog Peru Kvrgića u kultnim Gavellinim Patnjama gospodina Mockinpota. No, dok je Peter Weiss svog protagonista i njegove probleme iskoristio za oštru kritiku postojećeg reperesivnog društvenog sustava, Nino Škrabe je duhovitim stihovima prvenstveno gradio komediju koja humorom razgolićuje više naš mentalitet nego društveni sustav koji se baš zahvaljući krađi i korupciji koji iz tog mentaliteta proizlaze nekako ne uspijeva do kraja formirati, a u njemu se običan Svatković može održati jedino otklonom od nakaradnih normi i pronalaženjem vlastitog puta do intimne slobode.

Georgij Paro je taj autentično hrvatski komediografski tekst iznimno inventivno, ali i u svakom detalju vrlo precizno redateljski oblikovao kao originalan spoj pučke zabavne groteske i vrhunske komedije, a iznimno visoke domete Dobrog čovjeka Bažuleka majstorski je upotpunio Mladen Vasary, tumačeći protagonista koji u srazu s grotesknim deformacijama sredine i ljudi koji ga okružuju izvanredne komične efekte postiže neprimjerenom ozbiljnošću koja proizlazi iz impresivnog spoja poštenja, dobrote i naivnosti.

© Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 15. siječnja 2018.