Koltovi generala Pattona

KRITIKE

Satirični pucnji u hrvatsko društvo

Prva, valjda ne i posljednja, ovosezonska premijera u KNAP-u Koltovi generala Pattona, Nina Škrabea, podnaslovljena matoševskom sintagmom Naši ljudi i krajevi, u režiji Georgija Para praizvedena 16. prosinca na pozornici KNAP-a, po lokaciji periferijskog kazališta, govori o mnogočemu čime bi se trebala baviti naša kazališta bliža centru hrvatske kulture i vlasti, tamo gdje se odlučuje o svemu čime se bavi Škrabeova satirična priča.
Ne prvi put, majstor dijaloga, jezika i karakterizacije likova, Škrabe kao malotko u hrvatskoj dramskoj branši, prepoznaje, točno dijagnosticira i književno duhovito raskrinkava podijeljeno hrvatsko društvo, podijeljeno ne samo ideološki, svjetonazorski i religijski nego i kulturno.
Njegova nova komedija Koltovi generala Pattona „puca“ u hrvatsko društvo, jednako u crne i crvene, lijeve i desne, bogate i siromašne, domaće ili dotepence. A umjesto žrtava nudi smijeh kao rješenje koje bi to društvo moglo dovesti u stanje, ako ne izlječenja, onda barem realnijega, trezvenijeg sagledavanja anomalija tranzicijske stvarnosti, koje su hrvatsko društvo polarizirale do sukoba.
Koltovi su komedija situacije i karaktera, točnije satirična travestija, koja razodijeva podijeljeno hrvatsko društvo ironijom, parodijom, karikaturom, groteskom. Sadržaj odmah na početku to jasno najavljuje. Počinje bezazlenim, vikendaškim druženjem dvojice hrvatskih ratnih generala, jedan je nekadašnji major JNA, kojemu je najbolje sve rusko, a drugi je bivši kapetan Legije stranaca, koji zastupa zapadnjačku vojnu doktrinu.
Opušteni u prirodi, oni svoju prošlost, kao i prošlost svojih žena, ne nude kao uljepšanu memoaristiku, ne friziraju je samo svojom istinom i svojom pravednošću, kakve hrvatskom društvu svako malo nude nekadašnji čuvari komunističkoga totalitarizma, nego svako osobno moralno iskliznuće prihvaćaju kao svoje.
Ukratko, čisteći svoj život i kućnu kramu, bivši jugooficir nađe i pištolje koje ne želi pa ih ponudi legionaru koji otkrije da su to tajanstveni koltovi slavnog generala Pattona, optočeni bjelokosti, koji su spletom okolnosti i čudnim putovima završili gdje su završili. Pištolji se provlače i povezuju četiri priče, kojih su glavni akteri generali i njihove intimne družice.
U prvoj priči legionar ima ženu, novinarku, bivšu prostitutku, ali i sedmero djece iz različitih brakova, od različitih žena iz raznih država, s kojima komunicira različitim jezicima, dok je rusofil neženja, njeguje ga i pazi bogomoljka, koja se nada da će je vjenčati. Druga priča govori o dvojici trenera, jednom iz Bosne i drugom iz Hrvatske, koji život u Njemačkoj nastoje prilagoditi svojem  mentalitetu, svojoj filozofiji života u koju se odlično uklapaju i njihove žene, beogradska operna pjevačica i balerina na izmaku karijere. Treća priča nudi lik modnoga stilista, homoseksualca i njegove klijente, javne i tajne, a u četvrtoj se mire zavađeni tajkun i tajkunica, kojih mirenje u radiopostaji završi seksom na pultu, što čuju slušatelji jer tonac kojemu prijeti otpust s posla nije isključio ton.
Četvero glumaca, Mladen Vasary, Tomislav Martić, Sunčana Zelenika i Ana Marija Percaić, glumi: generala, novinarku žutog tiska, bivšu balerinu, modnog stilista, urednicu vjerskoga radijskog programa, ljevičarsku aktivisticu, lokalnog tajkuna, opernu divu, vrhunske nogometne trenere, tetu u vrtiću. Sveukupno šesnaest istaknutih pripadnika hrvatskoga društva raznolikih karaktera.
Škrabe je osmislio intrigantne i veoma prepoznatljive zaplete naše stvarnosti, a šesnaest likova ih je glumilo i raspletalo, kritički i imaginativno; riječima, pokretom, gestom i grimasama predočavali su besmisao i ludilo koji „zbog radikalne podijeljenosti, neshvatljive netolerancije, netrpeljivosti i neopravdane mržnje vladaju u našem društvu“. Sve to tijekom predstave vrebali su napeti koltovi generala Pattona, kojima se na kraju komedije ubiju svi akteri.
U prostoru koji je scenski osmislio Aljoša Paro i oživjeli likovi koje je kostimirala Jadranka Tomić, redatelj Georgij Paro precizno je uobličio u predstavu nabijenu točnim glumačkim odnosima koji su nudili atmosferu, prepoznatljive karaktere, satirične ubode, smiješne situacije, sarkazam, ironiju i parodiju, sve ono što je rastvaralo očite realitete i slojevite sadržaje hrvatske stvarnosti. U burlesknom omnibusu glumački se najbolje prezentirao Mladen Vasary, koji je drugi put u deset mjeseci na pozornici KNAP-a iz glumačkog mrtvila uskrsnuo kao glumac golemih komedijskih mogućnosti, koje je pokazao. Među uskrsle se može ubrojiti i Tomislav Martić, koji u matičnom kazalištu, zagrebačkoj Komediji, godinama ništa ne glumi. Sunčana Zelenika opet se potvrdila kao glumica koja umije detalj pretvoriti u sočan karakter. Glumački potencijal najavila je i mlada Ana Marija Percaić.

Vijenac, prosinac 2016

Andrija Tunjić

Naličje čvrstih stavova
Kazalište na Pešćenici – KNAP, Zagreb: Nino Škrabe, Koltovi generala Pattona, red. Georgij Paro

Nino Škrabe jedan je od naših najproduktivnijih suvremenih komediografa (kao koautor s Tahirom Mujičićem i Borisom Senkerom od 1972. do 1986., a zatim jednako uspješno i samostalno). Kada se početkom ovog desetljeća činilo da bi njegov značaj mogao prvenstveno predstavljati  nezaobilaznu vrijednost nedavne prošlosti našeg kazališta, Škrabe se pojavio s nekoliko komada koji ulaze u vrh njegovog opusa, a posebice se to odnosi na četiri teksta koji su u posljednjih godinu i pol dana rezultirali vrlo vrijednim predstavama. Počelo je u ožujku prošle godine s U Plavom podrumu u izvedbi Glumačke družine Histrion i režiji Želimira Mesarića, a nastavilo se s tri scenske uspješnice kojih je izrazito pozitivnom prijemu nedvojbeno je pomogla suradnja s velikim redateljem Georgijem Parom – najprije Malo morgen u KNAP-u, pa Francekova teta na 31. Zagrebačkom histrionskom ljetu i sada ponovo u KNAP-u Koltovi generala Pattona.

Možda će se na prvi pogled nekome učiniti čudnom te veze i očito veliko međusobno razumijevanje i uvažavanje pisca koji se iznimno vješto u svojim komedijama oslanjao na dobro poznavanje tradicije tog žanra i redatelja veterana koji je iznimno mjesto u povijesti našeg teatra stekao ponajviše eksperimentima i traženjima novih puteva redateljskog izraza, pa će se naći i mišljenja da se Paro na to odlučio zato jer ga drugi teatri (nezasluženo) rijetko zovu. Međutim treba se sjetiti da je Paro u naponu snage paralelno s izrazito modernističkim predstavama uživao i u realizaciji komedija Fadila Hadžića. U njima je pokazivao kako se samozatajno stavljajući u prvi plan maksimalnu dotjeranost glumačke interpretacije duhovitog teksta u neobičnim i zato smiješnim situacijama mogu ostvariti zabavne predstave visoke vrijednosti koje kroz humor sagledavaju suvremeno društvo na nov i svjež način, implicitno ukazujući i na njegove slabosti. Iako se takav postupak čini jednostavnim da bi on postigao željene rezultate treba i tekst zadirati ispod naizgled općepoznatih situacija pomaknutih u grotesku ili komiku, a režija precizno dozirati ritam i izvlačiti ono najbolje od glumaca.

Škrabe nerijetko fabulu strukturira prema nekom postojećem literarnom predlošku koji mu pomaže u dramaturškom povezivanju i scenskom osmišljavanju prepoznatljivo naših suvremenih situacija, pa se tako u Malo Morgen oslonio na neke elemente Gogoljevih Kartaša, a u Francekovoj teti koristio osnovnim zapletom iznimno popularne komedije Charleyjeva teta (Charley’s Aunt) engleskog glumca i dramatičara Brandona Thomasa. U Koltovima generala Pattona kao poticaj autoru su poslužili pištolji iz naslova usmjerivši organizaciju fabule tog satiričkog omnibusa od četiri priče referiranjem na Čehovljevu misao da puška koja se vidi u prvoj sceni kasnije mora opaliti, a ta je ideja još češće naglašavana u filmu, području kojim se Škrabe također s uspjehom bavio, objavivši čitav niz zanimljivih tekstova, a i knjigu Western – filmovi, ljudi, legende (1979). Američki general Patton doista je posjedovao koltove, ali priča o tome kako su stigli u Hrvatsku na zanimljiv način pokazuje kako Škrabe nadograđuje svoje polazište (u ovom slučaju čak i s onim što se s navedenim oružjem zbivalo do njegova dolaska u Hrvatsku). U toj Škrabeovoj anegdoti Patton je volio neke glumce, pa je jedan kolt poklonio Johnu Wayneu, a drugi Richardu Burtonu. Burton je pak otkupio od Waynea njegov primjerak kako bi imao komplet, ali kada je glumio Tita u filmu Sutjeska poklonio ih je tadašnjem predsjedniku, pa su oni završili u muzeju na Brijunima. Od tamo ih je kao rekvizitu za svoju predstavu posudilo Kazalište Ulysses, a o njima je brigu vodio mladić koji ih je ostavio kod oca dok ih ne stigne vratiti, ali se dugo nije pojavio.

U prvoj priči Koltova generala Pattona njegov otac jedan je od likova (u tumačenju Tomislava Martića) – general opsjednut teorijama zavjere koji je napisao sedamnaest knjiga i kome se ne sviđa ni Kazalište Ulysses ni ono što njegov sin radi. Uz njega u vikendici živi i bigotna religiozna urednica (Ana-Marija Percaić), dok mu je susjed također general (Mladen Vasary), ali hedonist, ljubitelj dobre kapljice i svakovrsnih zabava, a osobito kockanja, otac više djece iz različitih brakova koji živi s novinarkom senzacionalističkog tiska (Sunčana Zelenika Konjović). Nakon nevoljko prihvaćenog poziva na roštilj i druženje postupno se otkriva da niti jedan lik nije onakav kakvim se pravi na početku, da su si generali i pored različitih svjetonazora bliski pa tako koltovi postaju rado prihvćen poklon, dok se žene ne podnose zbog kompromitantne prošlosti. Već tu postaje očit način kojim s mnogo humora, a povremeno i groteske i farse Škrabe pokazuje kako iza čvrsto proklamiranih stavova koji su nam državu podijelili na dva gotovo podjednako velika nepomirljiva tabora postoje ljudi koji se iza tih ideoloških maski skrivaju, ali zapravo i nisu toliko međusobno različiti kako se deklariraju.

Sljedeće tri priče efektno, a u nekim trenucima i neočekivano pokazuju različite oblike tih pretvaranja, a u potpuno različite ambijente vodi ih put Pattonovih koltova. U Münchenu oni su uključeni u međusobnu trgovinu dvojice naših nogometnih trenera od kojih ih je jedan dobio na kocki od prethodnog vlasnika. Jedan od drugoga za sebe i svoju ženu (jedna je beogradska operna diva, a druga umirovljena zagrebačka balerina) od kolege žele izvući neke njima važne stvari. Novi vlasnik ih je pak prepustio zagrebačkom tajkunu koji se obogatio sumnjivim poslovima. Taj pak želi da mu za buduću (sedmu) ženu najpoznatiji stilist, prikriveni ljevičar i prijatelj njegove prve žene, žestoke prosvjednice, napravi poseban kostim za prijem nagrade za domoljubno novinarstvo, a na kraju koltovi završavaju usred svađe oko vlasti nad lokalnom radiopostajom i tu konačno pucaju da bi se svi protagonisti njima međusobno šekspirijanski poubijali.

Taj prijelaz između ideologije i ljudskosti, privida i zbilje Škrabe duhovito oblikuje u niz komičnih prizora obogaćenih i nijansiranim prikazom odmaka između prikazivača i prikazivanog što povremeno potencira izravno obraćanje glumaca publici, povremeno i s otvorenim traženjem pljeska. U tome briljira Mladen Vasary koji preciznim tajmingom i bez pretjerivanja i karikiranja ostvaruje jednu od najboljih uloga našeg glumišta u posljednje vrijeme, a vrlo dobro ga prate i Tomislav Martić koji neznatnim pomakom od pretjerane ozbiljnosti stvara suprotnost Vasaryju da bi baš na tome i jedan i drugi dosegli maksimum. Glumice su pak svoje uloge iskoristile za efektne transformacije i raznovrsne karikature, pa je tako Sunčana Zelenika Konjović potvrdila status izvanredne komičarke stečen i u matičnom varaždinskom HNK-u i na zagrebačkim gostovanjima, a ravnopravna joj je partnerica bila Ana-Marija Percaić usklađenom kombinacijom fizičkih gegova i glasovnih transformacija.

Georgij Paro je ponekim detaljem koji je vizualno podupro Škrabeovu verbalnu komiku pokazao inventivnost u posebnim redateljskim rješenjima, ali se najprije i to s maksimalnim uspjehom koncentrirao na usklađivanje interpretacija efikasno upućujući glumce da komičarskim ekshibicijama otkrivaju značenja i iza površinske zabavnosti Škrabeova teksta, a na sličan su način svoj doprinos predstavi dali i Aljoša Paro scenografijom koja je na jednostavan način (uz poneke prenaglašene manje dijelove) uspijevala s nekoliko predmeta odrediti mjesto radnje, Jadranka Tomić kostimima koji su uz pomalo komičnu stilizaciju odgovarali karakteru likova i Damir Šimunović glazbom koja je bila primjerena atmosferi zbivanja na sceni. Uspješno prožimanje tih elemenata omogućilo je Georgiju Paru da prema duhovitom tekstu Nina Škrabea s Koltovima generala Pattona ostvari još jednu iznimno uspjelu predstavu u KNAP-u koja se ne iscrpljuje isključivo u iznimnoj zabavnosti nego u podtekstu daje zanimljivu i kritičku sliku društva koje se deklarativno bori za zajedništvo, ali samo ako svi pristanu na trenutno vladajuće stavove, što rezultira dosad najnepomirljivijom podjelom.

© Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr,  26. prosinca 2016.