ili na blagajni Kazali\u0161ta Knap, sat vremena prije po\u010detka koncerta.<\/span><\/strong><\/p>\nProgram:<\/p>\n
Charles Avison
\n<\/strong>Concerto grosso u d-molu<\/em><\/strong>, br. 3, prema D. Scarlattiju<\/strong>
\nLargo andante
\nAllegro spirituoso
\nAmoroso
\nAllegro<\/em><\/p>\nCarlo\u00a0Pallavicino
\n<\/strong>Vieni, corri<\/em><\/strong>, arija Antiopea iz opere Antiope<\/em><\/strong><\/p>\nGiacomo Puccini
\n<\/strong>Krizanteme<\/em><\/strong>, za guda\u010de<\/strong><\/p>\nAntonio Vivaldi
\n<\/strong>Sento con qual diletto,<\/em><\/strong> arija Alceste iz opere\u00a0Ercole sul Termodonte<\/em><\/strong><\/p>\nBoris Papandopulo
\n<\/strong>Pintarichiana<\/em><\/strong>, suita za guda\u010de
\n<\/strong>Sonatina
\nPastorella
\nRondo
\n<\/em>Duda\u0161<\/em><\/p>\nGiacomo Puccini
\n<\/strong>O mio babbino caro<\/em><\/strong>, arija Laurette iz opere\u00a0Gianni Schicchi<\/em><\/strong><\/p>\nAntonio Vivaldi
\n<\/strong>Koncert za guda\u010de u d-molu<\/em><\/strong>, RV 128
\n<\/strong>Allegro non molto
\nLargo
\nAllegro<\/em>[\/vc_column_text][\/vc_column][\/vc_row][vc_row type=”in_container” full_screen_row_position=”middle” column_margin=”default” column_direction=”default” column_direction_tablet=”default” column_direction_phone=”default” scene_position=”center” top_padding=”2%” text_color=”dark” text_align=”left” row_border_radius=”none” row_border_radius_applies=”bg” overflow=”visible” overlay_strength=”0.3″ gradient_direction=”left_to_right” shape_divider_position=”bottom” bg_image_animation=”none” shape_type=”” gradient_type=”default”][vc_column column_padding=”no-extra-padding” column_padding_tablet=”inherit” column_padding_phone=”inherit” column_padding_position=”all” column_element_direction_desktop=”default” column_element_spacing=”default” desktop_text_alignment=”default” tablet_text_alignment=”default” phone_text_alignment=”default” background_color_opacity=”1″ background_hover_color_opacity=”1″ column_backdrop_filter=”none” column_shadow=”none” column_border_radius=”none” column_link_target=”_self” column_position=”default” gradient_direction=”left_to_right” overlay_strength=”0.3″ width=”1\/1″ tablet_width_inherit=”default” animation_type=”default” bg_image_animation=”none” border_type=”simple” column_border_width=”none” column_border_style=”solid”][toggles style=”minimal”][toggle color=”Default” heading_tag=”default” heading_tag_functionality=”default” title=”Vi\u0161e o umjetnicima”][vc_column_text]Ansambl Zagreba\u010dkih solista<\/strong> osnovan je 1953. godine u okviru Radija Zagreb pod umjetni\u010dkim vodstvom glasovitoga violon\u010delista Antonia Janigra. Tijekom vi\u0161e od sedam desetlje\u0107a \u2013 pod umjetni\u010dkim vodstvom koncertnih majstora poput Dragutina Hrdjoka, Tonka Nini\u0107a, An\u0111elka Krpana i Borivoja Martini\u0107-Jer\u010di\u0107a \u2013 Zagreba\u010dki solisti odr\u017eavaju kvalitetu muziciranja na zavidnoj razini te redovito gostuju na presti\u017enim svjetskim koncertnim pozornicama. Od 2012. godine ansambl nastupa uz violinista, ujedno koncertnog majstora, Sretena Krsti\u0107a, nekada\u0161njeg koncertnog majstora Minhenske filharmonije.<\/p>\n![\"\"](\"https:\/\/www.knap.hr\/centar\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Zagrebacki-solisti-foto-1-I.-Mihaljevic-autor-1.jpg\")
<\/p>\n
Zagreba\u010dki solisti odr\u017eali su\u00a0gotovo 4000 koncerata na svim kontinentima, u najve\u0107im svjetskim centrima i najslavnijim koncertnim dvoranama kao \u0161to su Musikverein (Be\u010d), Concertgebouw (Amsterdam), Royal Festival Hall (London), Philharmonie Berlin, Dvorana \u010cajkovski (Moskva), Santa Cecilia (Rim), Carnegie Hall (New York), Sydney Opera House, Victoria Hall (\u017deneva), Teatro Real (Madrid), Teatro Col\u00f3n (Buenos Aires), Versailles itd. Bili su gosti najpoznatijih svjetskih festivala, poput onih u\u00a0Salzburgu, Pragu, Edinburghu, Berlinu, Bergenu, Barceloni, Istanbulu, Pradesu, Ossiachu, Dubrovniku i dr. Uz njih su muzicirali brojni ugledni solisti: Henryk Szeryng, Alfred Brendel, Christian Ferras, Pierre Fournier, Leonard Rose, James Galway, Jean-Pierre Rampal, Aldo Ciccolini, Katia Ricciarelli, Lily Laskine, Zuzana Ru\u017ei\u010dkova, Mario Brunello, Isabelle Moretti, Guy Touvron, Marc Coppey, Ray Chen i mnogi drugi.<\/p>\n
Zagreba\u010dki solisti izvode repertoar u rasponu od baroka do suvremenih ostvarenja, s posebnom pa\u017enjom na otkrivanje manje poznatih djela te na predstavljanje hrvatskih skladatelja. Snimili su vi\u0161e od sedamdeset nosa\u010da zvuka za etikete kao \u0161to su Vanguard, EMI, ASV, Eurodisc, Melodia, Hispa-vox, Pickwick, Croatia Records, Naxos, Audite. Dobitnici su brojnih uglednih me\u0111unarodnih i doma\u0107ih nagrada i priznanja, me\u0111u kojima su: prva nagrada u Mar del Plati (za album Koncerti 18. stolje\u0107a<\/em>), medalja Pablo Casals<\/em>, medalja Elizabeth Sprague Coolidge<\/em> (za izvo\u0111enje suvremene glazbe), nagrade Vladimir Nazor, Milka Trnina, Josip \u0160tolcer Slavenski<\/em>, Ivan Luka\u010di\u0107<\/em> i Jurica Murai<\/em> Vara\u017edinskih baroknih ve\u010deri, UNESCO, Nagrada Grada Zagreba, Srebrni kompakt disk diskografske ku\u0107e Croatia Records, Orden zasluga za narod sa srebrnim zracima, Plaketa Grada Zagreba, vi\u0161e diskografskih nagrada Porin <\/em>(me\u0111u kojima i \u017eivotno djelo 1994.), te Orlando Grand Prix<\/em> za osobite umjetni\u010dke doprinose u ostvarenju cjelokupnoga programa Dubrova\u010dkih ljetnih igara.<\/p>\nZagreba\u010dki solisti nastupaju u sastavu: Sreten Krsti\u0107 (koncertni majstor); Krunoslav Mari\u0107, Saki Kodama, Zvonimir Krpan, Marko Glogovi\u0107, Davor Philips, Ivan Novinc (violine); Hrvoje Philips, Tajana \u0160kori\u0107 (viole); Vid Veljak, Luka Galuf (violon\u010dela); Antal Papp (kontrabas).<\/p>\n
\u00a0<\/strong><\/p>\n![\"\"](\"https:\/\/www.knap.hr\/centar\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/josipa-205x300.jpg\")
<\/p>\n
Istaknuta hrvatska sopranistica Josipa Bili\u0107<\/strong> diplomirala je studij pjevanja summa cum laude<\/em> 2021. godine na Muzi\u010dkoj akademiji u Zagrebu u razredu prof. Lidije Horvat-Dunjko. Sura\u0111ivala\u00a0je s renomiranim dirigentima poput Piera Giorgia Morandija, Giampaola Bisantija, Mariusa Burkerta,\u00a0Davida Danzmayra, Martina Yatesa, Hansj\u00f6rga Albrechta, Dawida Runtza i Valentina Egela. Uz\u00a0nastupe s uglednim orkestrima poput filharmonija iz Graza, Helsinkija, Szegeda i Sarajeva, nastupala\u00a0je i sa Zagreba\u010dkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom HRT-a, Dubrova\u010dkim\u00a0simfonijskim orkestrom, Vara\u017edinskim komornim orkestrom, ansamblom Le Concert de l’Hostel Dieu,\u00a0Zagreba\u010dkim solistima te Hrvatskim baroknim ansamblom.\u00a0Njezini nedavni anga\u017emani uklju\u010duju nastupe u opernim ku\u0107ama i na festivalima kao \u0161to su Op\u00e9ra Royal de Wallonie u Li\u00e8geu, Oper Graz, Innsbrucker Festwochen, Bachfest Schaffhausen, Nacionalno\u00a0kazali\u0161te u Szegedu, i dr. Na opernoj sceni ostvarila je uloge Amora u operi Orfeo ed Euridice<\/em> (Gluck), Alceste u Arianni in Creta<\/em> (H\u00e4ndel), Despine u Cos\u00ec fan tutte<\/em>, Ilije u Idomeneu<\/em> i Pamine u \u010carobnoj fruli<\/em>\u00a0(Mozart), Marice u Ivici i Marici <\/em>(Humperdinck), Sophie u Wertheru<\/em>, Pepeljuge (Massenet), Adele u\u00a0\u0160i\u0161mi\u0161u <\/em>(J. Strauss ml.), Susanne u Il segreto di Susanna<\/em> (Wolf-Ferrari), Gilde u Rigolettu<\/em> (Verdi) i dr.\u00a0Pobjeda na 12.\u00a0Me\u0111unarodnom baroknom pjeva\u010dkom natjecanju u Frovilleu donijela joj je diskografski ugovor s ansamblom Ensemble I Gemelli. Tako\u0111er usavr\u0161ava repertoar rane glazbe\u00a0kao jedna od deset laureata presti\u017ene akademije Les Arts Florissants \u2013 Le Jardin des Voix. Pod\u00a0vodstvom Williama Christieja nastupa na velikim europskim pozornicama i festivalima me\u0111u kojima su\u00a0Festival Dans les Jardins de William Christie, Lucerne Festival, Op\u00e9ra Royal du Ch\u00e2teau de Versailles, Palau\u00a0de les Arts Reina Sof\u00eda, Cit\u00e9 de la Musique (Philharmonie de Paris), Auditorio Pr\u00edncipe Felipe\u00a0(Oviedo), Philharmonie Luxembourg, Op\u00e9ra de Massy, Auditorium Orchestre national de Lyon te\u00a0Auditorio Nacional de M\u00fasica u Madridu. Zahvaljuju\u0107i uspjehu na natjecanju Antonio Cesti<\/em>, debitirala\u00a0je na Innsbrucker Festwochen der Alten Musik u ulozi Alceste u operi Arianna in Creta<\/em>.\u00a0Kao finalistica jednog od najpresti\u017enijih svjetskih pjeva\u010dkih natjecanja, 9. natjecanja Mirjam Helin<\/em>,\u00a0osvojila je \u0161estu nagradu te debitirala u koncertnoj dvorani Musiikkitalo uz Helsin\u0161ku filharmoniju pod\u00a0ravnanjem Sir Marka Eldera. Tako\u0111er je debitirala u Operi Graz u sklopu koncerta laureata natjecanja\u00a0Ferruccio Tagliavini<\/em>.\u00a0Godine 2024. postaje najmla\u0111a \u010dlanica solisti\u010dkog ansambla Opere Hrvatskog narodnog kazali\u0161ta u\u00a0Zagrebu, gdje ostvaruje neke od svojih najzna\u010dajnijih uloga. Njezina umjetni\u010dka strast obuhva\u0107a i lied<\/em>,\u00a0oratorij te koncertni repertoar, uz zapa\u017eene solisti\u010dke nastupe u djelima Bacha, Pergolesija, Mozarta, Haydna,\u00a0Beethovena, Rossinija i Mahlera. Dobitnica je brojnih uglednih umjetni\u010dkih nagrada u Hrvatskoj,\u00a0uklju\u010duju\u0107i nagradu Mladi umjetnik godine<\/em> 2022., Nagradu hrvatskog glumi\u0161ta<\/em> za najbolju \u017eensku\u00a0ulogu u operi, Nagradu Ferdo Livadi\u0107<\/em>, Diplomu Darko Luki\u0107<\/em> te Nagradu Ivan Werner<\/em>.[\/vc_column_text][\/toggle][\/toggles][\/vc_column][\/vc_row][vc_row type=”in_container” full_screen_row_position=”middle” column_margin=”default” column_direction=”default” column_direction_tablet=”default” column_direction_phone=”default” scene_position=”center” translate_y=”-10″ text_color=”dark” text_align=”left” row_border_radius=”none” row_border_radius_applies=”bg” overflow=”visible” overlay_strength=”0.3″ gradient_direction=”left_to_right” shape_divider_position=”bottom” bg_image_animation=”none” shape_type=”” gradient_type=”default”][vc_column column_padding=”no-extra-padding” column_padding_tablet=”inherit” column_padding_phone=”inherit” column_padding_position=”all” column_element_direction_desktop=”default” column_element_spacing=”default” desktop_text_alignment=”default” tablet_text_alignment=”default” phone_text_alignment=”default” background_color_opacity=”1″ background_hover_color_opacity=”1″ column_backdrop_filter=”none” column_shadow=”none” column_border_radius=”none” column_link_target=”_self” column_position=”default” gradient_direction=”left_to_right” overlay_strength=”0.3″ width=”1\/1″ tablet_width_inherit=”default” animation_type=”default” bg_image_animation=”none” border_type=”simple” column_border_width=”none” column_border_style=”solid”][toggles style=”minimal”][toggle color=”Default” heading_tag=”default” heading_tag_functionality=”default” title=”Vi\u0161e o programu”][vc_column_text]U vrijeme izuzetne popularnosti concerta grosso<\/em> u Engleskoj, Charles Avison<\/strong> (1709. \u2013 1770.) profilirao se u jednog od vode\u0107ih skladatelja tog tipa glazbe. I dok je u Italiji concerto grosso<\/em> ustupao mjesto virtuoznijem, solisti\u010dkom koncertu, u Engleskoj je postao najtra\u017eeniji oblik glazbe. Vrhunac popularnosti dosegao je \u010detrdesetih godina 18. stolje\u0107a. Va\u017enu ulogu tu je odigrao upravo Charles Avison, koji je, me\u0111u ostalim, izvor materijala na\u0161ao u sonatama Domenica Scarlattija koje su u Engleskoj u\u017eivale kultni status. Godine 1743. objavio je prvi koncert, a sljede\u0107e godine cijelu zbirku, Twelve Concerto\u2019s in Seven Parts… Done from Two Books of Lessons for the Harpsicord Composed by Sig. Domenico Scarlatti, <\/em>kojoj pripada Concerto grosso u d-molu br. 3<\/strong>. <\/em>Priznav\u0161i da su sonate izuzetno zahtjevne, te da su mnoge ljupke pasa\u017ee prikrivene \u201ecapricioznim varijacijama ili nepotrebnim ponavljanjima\u201c, Avison ih je raspisao u dionice i \u201euklonio masku koja je prekrivala njihovu prirodnu ljepotu i izvrsnost \u0161to ne samo da \u0107e ja\u010de izraziti tu ugodnu melodiju i slatki slijed harmonija svojstven skladbama ovog autora, ve\u0107 ih prilagoditi i instrumentu za koji su prvotno bile namijenjene\u201c. U skladu s tim, Avison je na\u010dinio znatne rezove, osobito u brzim Scarlattijevim sonatama koje je pretvarao u spore stavke svojih koncerata; za neke od stavaka nije mogu\u0107e na\u0107i analogije me\u0111u sonatama, te se pretpostavlja da ih je Avison u cijelosti sam napisao. Rezultat je osebujan spoj Scarlattijeve talijansko-\u0161panjolske neobuzdanosti i Avisonove engleske suzdr\u017eanosti, ili prema autorovim rije\u010dima \u201ezbirka najotmjenijih i naj\u017eivopisnijih skladbi\u201c.<\/p>\nCarlo Pallavicino<\/strong> (oko 1630. \u2013 1688.) jedan je od najistaknutijih predstavnika rasko\u0161i kasnobarokne venecijanske opere. Kretao se izme\u0111u tada\u0161njih va\u017enih europskih glazbenih sredi\u0161ta – Padova, Venecija, Dresden – te ostavio opus koji svjedo\u010di o putu opere iz ranobarokne slobode prema jasnije oblikovanim glazbenim formama. Prvi poznati trag njegova profesionalnog djelovanja vezan je uz Baziliku sv. Antuna u Padovi, gdje je 1665. godine zaposlen kao orgulja\u0161. Ve\u0107 sljede\u0107e godine u Veneciji izvodi svoje prve opere, te ubrzo stje\u010de ugled skladatelja koji vje\u0161to spaja profinjene melodije s izra\u017eajnom dramatikom. Sura\u0111ivao je s najva\u017enijim venecijanskim kazali\u0161tima, me\u0111u kojima su Teatro San Giovanni Crisostomo i Teatro San Giovanni e Paolo, dok je u Dresdenu naslijedio velikog Heinricha Sch\u00fctza na mjestu dvorskoga kapelnika. Opera Antiope, <\/em>prema libretu njegova sina Stefana Benedetta Pallavicina, njegovo je posljednje djelo i svojevrsna umjetni\u010dka oporuka. Zbog skladateljeve iznenadne smrti u Dresdenu, ostala je nedovr\u0161ena, pa se tog zadatka prihvatio njema\u010dki skladatelj Nicolaus Adam Strungk, oslanjaju\u0107i se na ve\u0107 postoje\u0107i glazbeni materijal. No, arija Vieni, corri<\/em><\/strong> (Do\u0111i, tr\u010di<\/em>), koja se smatra jednim od najuspjelijih trenutaka opere, nedvojbeno nosi Pallavicinov autorski pe\u010dat. Smje\u0161tena u tre\u0107i \u010din, oblikovana je u karakteristi\u010dnoj baroknoj da capo <\/em>formi, u kojoj se po\u010detni dio, nakon kontrastnog sredi\u0161njeg, vra\u0107a ukra\u0161en novim interpretativnim nijansama. U sredi\u0161tu prizora nalazi se Antiope, mitska kraljica Amazonki, \u010diji je karakter prikazan kroz sna\u017ean kontrast ratni\u010dke odlu\u010dnosti i nje\u017ene emocionalnosti.<\/p>\nGiacomo Puccini<\/strong> (1858. – 1924.) svojim se obiteljskim naslije\u0111em – tradicijom muziciranja u crkvenoj slu\u017ebi – \u010dinio predodre\u0111en za karijeru kakvog kapelnika. No, kao i brat mu Michele, odlu\u010dno je prekinuo tu tradiciju, postav\u0161i najve\u0107i talijanski operni skladatelj nakon Giuseppea Verdija. Nakon prili\u010dnog uspjeha prve opere Le villi<\/em> 1884., Puccini se s istim libretistom, Ferdinandom Fontanom, upustio u rad na drugom opernom ostvarenju, utemeljenom na poemi Alfreda de Musseta pod naslovom Edgar<\/em>. Premijera u Scali 1889. nije postigla \u017eeljeni uspjeh, pa ju je nastavio revidirati u nekoliko navrata, sve do ponovne izvedbe u Buenos Airesu petnaestak godina poslije, ali ni tada nije ostavila bolji dojam. No jedan uspjeh iz vremena rada na tome djelu ipak je proiza\u0161ao: godine 1890., tijekom samo jedne no\u0107i, Puccini je skladao Krizanteme<\/em><\/strong> (Crisantemi)<\/em>, najprije u verziji za guda\u010dki kvartet kao elegiju u spomen na Amedea di Savoiau, vojvodu od Aoste. Skladba odra\u017eava odre\u0111enu melankoliju i pesimizam koji su postali svojevrsna konstanta Puccinijeva stila, a znakovito je da su dvije glavne teme Krizantema <\/em>postale dijelom \u010detvrtoga \u010dina Manon Lescaut<\/em>, opere koja se smatra prvim pravim obznanjenjem Puccinijeva opernog genija.<\/p>\nIako se njegovo ime naj\u010de\u0161\u0107e povezuje s virtuoznim instrumentalnim koncertima, Antonio Vivaldi<\/strong> (1678. – 1741.) je bio i iznimno plodan operni skladatelj. Napisao je vi\u0161e od \u010detrdeset opera, u kojima se o\u010dituje njegov osebujan osje\u0107aj za dramu, ritam i izra\u017eajnost ljudskoga glasa. Me\u0111u njima posebno mjesto zauzima opera Ercole sul Termodonte<\/em>, praizvedena 1723. godine u rimskom Teatro Capranica tijekom karnevalske sezone. Libreto je napisao Antonio Salvi, oslanjaju\u0107i se na anti\u010dki mit o Herkulu i Amazonkama. Radnja prikazuje Herkulov pohod u zemlju Amazonki oko rijeke Termodont, kako bi kralju Euristeju donio oru\u017eje njihove kraljice Antiope. Ono \u0161to se na po\u010detku \u010dini kao ratni\u010dki pothvat ubrzo prerasta u slo\u017eenu mre\u017eu ljubavnih odnosa, savezni\u0161tava i sukoba izme\u0111u du\u017enosti i osje\u0107aja – teme koje su bile osobito omiljene u baroknoj operi. Kako se partitura nije sa\u010duvala u cijelosti, djelo je u novije doba rekonstruirano zahvaljuju\u0107i sa\u010duvanom libretu i pojedina\u010dnim glazbenim brojevima pri \u010demu je va\u017enu ulogu imao violinist i dirigent Fabio Biondi, koji je priredio kriti\u010dko izdanje prema kojemu je prvi put izvedena 2007. godine u Veneciji. Ariju Sento con qual diletto<\/em><\/strong> (Osje\u0107am s kakvim u\u017eitkom<\/em>) pjeva Alceste, kralj Sparte, osje\u0107aju\u0107i ushit i radost, jer vjeruje da ima nade osvojiti zarobljenicu Amazonku Martesiju, u dvoboju s Telamoneom, kraljem Itake. Zanimljivo je da arija potje\u010de iz ranijega Vivaldijeva djela, opere Armida al campo d\u2019Egitto<\/em>, \u0161to svjedo\u010di o praksi prerade i prilagodbe postoje\u0107ega glazbenog materijala novim dramskim situacijama. Upravo u toj sposobnosti preoblikovanja Vivaldi je pokazao svoje majstorstvo: njegov spoj virtuoznosti, melodijske privla\u010dnosti i dramatske snage i danas djeluje svje\u017ee i neposredno.<\/p>\nU svojemu plodnom i intenzivnom umjetni\u010dkom djelovanju Boris Papandopulo<\/strong> (1906. – 1991.) ujedinjavao je kvalitete vrsnog pijanista, duhovitoga glazbenog kriti\u010dara, energi\u010dnog dirigenta, dosjetljivog organizatora te nadasve plodnog i kreativnog skladatelja. Lako\u0107a kojom je stvarao urodila je nizom raznolikih djela u kojima je neumornom znati\u017eeljom i potragom za poticajima sintetizirao gotovo sve svjetske glazbene ste\u010devine, daju\u0107i bitno mjesto hrvatskoj folklornoj ba\u0161tini, te odaju\u0107i po\u010dast i stvarala\u0161tvu svojih prethodnika kroz vlastiti izraz. Hommage a Bach<\/em>, Hommage a Sorko\u010devi\u0107<\/em> i Pintarichiana<\/em> takve su skladbe. Nalaze\u0107i nadahnu\u0107e u pro\u0161lim vremenima, Papandopulo je posegnuo za klavirskim, odnosno orguljskim opusom pomalo zaboravljenog glazbenika i franjevca Fortunata Pintari\u0107a (1798. \u2013 1867.), koji je u prvoj polovici 19. stolje\u0107a djelovao u Vara\u017edinu i Zagrebu. Kao \u201etemeljiti znalac polifone tehnike (fuge), ali i stilski pripadnik tzv. be\u010dke klasike, iako s povremenom te\u017enjom za tzv. vanjskim odra\u017eavanjem ugo\u0111aja hrvatskog narodnog melosa (npr. \u010desto izvo\u0111ena Pastorala u C-duru<\/em> (za orgulje) s naslovom Duda\u0161<\/em>)\u201c, kako ga je opisao Lovro \u017dupanovi\u0107, nadahnuo je Papandopula na stvaranje suite Pintarichiana<\/em><\/strong> za guda\u010de. Svaki od \u010detiri stavka sadr\u017ei neku od izuzetno melodioznih tema iz Pintari\u0107evih minijatura, blistavo razra\u0111enu u guda\u010dkom ansamblu (sa zaklju\u010dkom u spomenutom Duda\u0161u<\/em>), pri \u010demu \u201ete\u0161ko mo\u017eemo ustvrditi gdje prestaje Pintari\u0107, a po\u010dinje Papandopulo\u201d (Mladen Tarbuk). Jo\u0161 jedan poticaj nastanku suite Pintarichiana<\/em> bilo je obilje\u017eavanje 20. obljetnice djelovanja Zagreba\u010dkih solista 1974. godine, kada je Papandopulo skladao i posvetio im to djelo.<\/p>\nArija O mio babbino caro<\/em><\/strong> (Tatice moj dragi<\/em>) iz opere Gianni Schicchi<\/em> jedna je od najprepoznatljivijih stranica operne literature i vrhunac skladateljskog umije\u0107a Giacoma Puccinija<\/strong>. Nastala je u sklopu njegova opernog Triptiha<\/em> – ciklusa triju jedno\u010dinki (Pla\u0161t<\/em>, Sestra Angelica<\/em> i Gianni Schicchi<\/em>), praizvedenog 1918. godine u njujor\u0161koj Operi Metropolitan. Iako su sve tri opere povezane motivom smrti, Gianni Schicchi<\/em> izdvaja se vedrinom, duhovito\u0161\u0107u i lucidnim libre\u00adtom, zbog \u010dega se i danas \u010desto izvodi samostalno. Radnja opere nadahnuta je likom iz Pakla <\/em>Danteove Bo\u017eanstvene komedije<\/em>: lukavim firentinskim prevarantom Giannijem Schicchijem koji je ka\u017enjen zbog krivotvorenja oporuke. U tom ozra\u010dju prijevare i komi\u010dne pohlepe pojavljuje se Laurettina arija O mio babbino caro<\/em>. Naizgled nje\u017ena i iskrena molba upu\u0107ena ocu zapravo je vje\u0161to emocionalno nagovaranje: Lauretta \u017eeli pridobiti o\u010dev pristanak za svojega izabranika kako bi ostvarila vlastitu ljubavnu i materijalnu korist. U toj kratkoj ariji Puccini spaja neodoljivu melodijsku ljepotu s finom ironijom, uz preciznu psiholo\u0161ku karakterizaciju lika. U tome le\u017ei i fascinantnost arije – istodobno je nje\u017ena ljubavna ispovijed i duhovita glazbena igra.<\/p>\nZasluge Antonija Vivaldija<\/strong> u razvoju koncerta 18. stolje\u0107a su neupitne: od oko 500 koncerata, najvi\u0161e ih je skladao za solo violinu, ali zastupljeni su i flauta, violon\u010delo, fagot, viola i niz drugih instrumenata, \u010desto i u neuobi\u010dajenim kombinacijama. Ono \u0161to ih je u\u010dinilo uzorom skladateljima \u0161irom Europe je prije svega njihova formalna preglednost i trostava\u010dna koncepcija. Vivaldi je me\u0111u prvima upotrijebio ritornello<\/em> \u2013 oblik u kojemu se varirana ponavljanja refrena u izvedbi cijelog ansambla izmjenjuju s epizodama slobodne tematike u kojima dominira solist. Redovitom upotrebom u\u010dinio ga je uobi\u010dajenim oblikom brzih koncertnih stavaka. Njegovu sustavnu primjenu trostava\u010dnosti, ekonomi\u010dnije tretiranje guda\u010dkog orkestra, te dramatizaciju uloge solista u koncertu slijedili su mnogi vode\u0107i autori instrumentalne glazbe kasnoga baroka. Jedno od dojmljivijih Vivaldijevih ostvarenja svakako je Koncert za guda\u010de u d-molu<\/em>, RV 128. <\/strong>Iako bez istaknutog solista, oslanja se na zajedni\u010dku snagu guda\u010dkog ansambla i bogatu me\u0111uigru dionica, uz continuo<\/em> koji pru\u017ea \u010dvrst harmonijski oslonac. Prvi stavak obilje\u017een je napetim ritmovima i sna\u017enim kontrastima, dok drugi, iako polagan, donosi izdr\u017eane, ponavljaju\u0107e motive grade\u0107i napetost koju razrje\u0161ava tek zavr\u0161ni ton. Zaklju\u010dni stavak vra\u0107a energiju i pokretljivost kroz \u017eivahan ritam, profinjeni dijalog guda\u010da i jasnu kontrapunktsku strukturu.[\/vc_column_text][\/toggle][\/toggles][divider line_type=”No Line” custom_height=”50″][image_with_animation image_url=”14017″ image_size=”full” animation_type=”entrance” animation=”None” animation_movement_type=”transform_y” hover_animation=”none” alignment=”center” border_radius=”none” box_shadow=”none” image_loading=”default” max_width=”100%” max_width_mobile=”default”][divider line_type=”No Line” custom_height=”50″][\/vc_column][\/vc_row]\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"[vc_row type=”in_container” full_screen_row_position=”middle” column_margin=”80px” equal_height=”yes” column_direction=”default” column_direction_tablet=”default” column_direction_phone=”default” scene_position=”center” constrain_group_2=”yes” constrain_group_6=”yes” translate_y=”-40″ text_color=”dark” text_align=”left” row_border_radius=”none”…<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":14015,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[61],"tags":[],"class_list":["post-14020","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","category-glazbeni-knap"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.knap.hr\/centar\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/14020","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.knap.hr\/centar\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.knap.hr\/centar\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.knap.hr\/centar\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.knap.hr\/centar\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=14020"}],"version-history":[{"count":17,"href":"https:\/\/www.knap.hr\/centar\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/14020\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":14100,"href":"https:\/\/www.knap.hr\/centar\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/14020\/revisions\/14100"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.knap.hr\/centar\/wp-json\/wp\/v2\/media\/14015"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.knap.hr\/centar\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=14020"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.knap.hr\/centar\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=14020"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.knap.hr\/centar\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=14020"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}