<\/p>\n
\u017darko Pai\u0107 \/ W. J. T. Mitchell (…) J. B.:<\/strong> Autor posve\u0107uje dio knjige upravo predod\u017ebama i njihovom kapacitetu da \u201e\u017eive svoj \u017eivot\u201c, da rastu, razvijaju se, nestaju i ponovo se pojavljuju. Predod\u017ebe su poput \u017eivog tkiva, dok je sama slika njihovo utjelovljenje. One \u201enisu pasivni entiteti koji koegzistiraju s ljudskim doma\u0107inima\u201c, ve\u0107 \u201emijenjaju na\u010din na koji razmi\u0161ljamo i sanjamo, mijenjaju funkcije na\u0161u memorije i imaginaciju, uvode nove kriterije\u201c te nisu svedeni na individualnu razinu, ve\u0107 su dru\u0161tveno djelatni. Koji je individualni, a koji dru\u0161tveni potencijal slike i koliko se on mijenja s obzirom na promjene tehnologije i medija?<\/strong><\/p>\n \u017d. P.:<\/strong> Znate li koji je dio ove propulzivne i atraktivne Mitchellove knjige na najvi\u0161oj razini spekulativnosti i refleksivnosti? \u010cetvrto poglavlje prvoga dijela naslovljeno \u201eThe Surplus Value of Images\u201c. Dakle, taj vi\u0161ak vrijednosti slika nije tek neomarksisti\u010dki izveden u smislu vladavine modela koji je Guy Debord u njegovu Dru\u0161tvu spektakla doveo do transparencije, povezuju\u0107i pojam ideologije s pojmom kapitala u feti\u0161izmu robe kao slike. Ne, ovdje je rije\u010d, naravno, o tradiciji jedne produktivne sveze Marxa i Freuda, koja je kulminirala s novom psihoanalizom Jacquesa Lacana i njegovom analizom slike, polaze\u0107i od temeljne postavke da se nesvjesno strukturira kao jezik.<\/p>\n No, Mitchellova je zasluga u tome \u0161to je u dijalogu s ovom post-strukturalisti\u010dkom \u201eteorijskom praksom\u201c doveo do prozirnosti kako se u suvremenoj vizualnoj i medijskoj kulturi suo\u010davamo s \u201eizokrenutim platonizmom\u201c u kojem koncept slike na gotovo \u010dudovi\u0161an na\u010din preuzima funkciju Platonovih ideja ili formi. I sada slijedi ne\u0161to neo\u010dekivano za Mitchella koji je ipak Amerikanac i na stanovit na\u010din htio-ne htio obvezuje ga tradicija filozofskoga pragmatizma koja je stvorila i \u010ditavu teoriju o klasifikaciji slika u Charlesa S. Peircea, \u0161to je bez ustru\u010davanja preuzeo u svojem Filmu 1-2 i Gilles Deleuze. Ameri\u010dka je tradicija ona koja potire u zale\u0111e ili posve suspendira svaki oblik idealizma i platonizma te nastoji u duhu skepti\u010dkoga realizma misliti ono \u0161to karakterizira razvitak modernoga dru\u0161tva i kulture, kojem zama\u0161njak odre\u0111uje kapitalizam, tehnologija i novi mediji kao sklop masovne zabave (entertainment).<\/p>\n U sklopu tzv. metaslika odjednom vidimo da su njihove mogu\u0107nosti primjene u svijetu reklame i medijske atrakcije gotovo istovjetne onome \u0161to posjeduje svijest koja stvara svijet s pomo\u0107u pojmova nadre\u0111enosti-podre\u0111enosti. To samo zna\u010di je taj \u201evi\u0161ak vrijednosti slika\u201c simboli\u010dka konstrukcija stvarnosti koja i individualno i kolektivno postaje formom \u017eivota jer za razliku od razdoblja analogne slike (fotografije i crno-bijelih filmova), sada je rije\u010d o trenuta\u010dnosti i proizvodnji slika koje vi\u0161e ne pripadaju ni pojmu izvornika niti kopije. Ove su slike \u201e\u017eive\u201c i njihov je prostor djelovanja \u010ditav digitalni svijet kao pro\u0161irena stvarnost u koju se vjeruje na isti onaj na\u010din koji uklju\u010duje mitsku svijest kao rezultat, kako to Mitchell ka\u017ee, \u201esklopa robnoga feti\u0161izma, masovne histerije, primitivnoga praznovjerja\u201c. Nije li to naj\u010dudovi\u0161niji ishod vizualne kulture dana\u0161njice da slike nisu ni\u0161ta o-sebi neutralno i djevi\u010danski \u010disto, ve\u0107 postaju najmo\u0107nijim sredstvima ratova kultura do uni\u0161tenja Drugoga simboli\u010dki i stvarno? Kad bih jednom re\u010denicom trebao odgovoriti na pitanje iz naslova Mitchellove knjige \u201e\u0161to slike \u017eele?\u201c to bi bilo ovo. Slike \u017eele postati novi tabu u ime kojeg svako novo demaskiranje vrhovnoga Ozna\u010ditelja biva razlogom njihove bezuvjetne mo\u0107i apsolutne idolatrije svijeta. Iza zrcala nema ni\u0161ta osim novoga zrcala, a iza zatvorenih vrata kao u Kafkinoj metafizi\u010dkoj paraboli nema ni\u0161ta osim drugih vrata. (…)<\/p>\n <\/p>\n Njegovi istra\u017eiva\u010dki interesi uklju\u010duju teorije globalizacije i identiteta, estetiku, filozofiju umjetnosti, teoriju znanosti, filozofiju politike, teorije posthumanizma i transhumanizma, vizualne i medijske studije.<\/p>\n Objavio je preko pedeset knjiga na hrvatskome i enegleskome jeziku iz razli\u010ditih podru\u010dja dru\u0161tvenih i humanisti\u010dkih znanosti, me\u0111u kojima se izdvajaju: Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, (Litteris, 2006.), Sloboda bez mo\u0107i: Politika u mre\u017ei entropije, (Bijeli val, 2013.), Tehnosfera, sv. 1-5 (Sandorf i Mizantrop, 2018. – 2019.), Nihilizam i suvremenost: Na Nietzscheovu tragu (Litteris, 2021.), Art and Technosphere: The Platforms of Strings (Cambridge Scholars Publishing, 2022.), The Return of Totalitarianism: Ideology, Terror, and Total Control (Palgrave Macmillan, 2022.), Izgledi nadolaze\u0107e filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, 2023.), Sunce i mahnitost: Antonin Artaud (Litteris, 2023.), Knjiga lutanja: Pisma, razgovori, zapisi (Litteris, 2024.), O filozofiji filma: Slike doga\u0111aja (Bijeli val, 2024.).<\/p>\n <\/p>\n
\n<\/strong>\u0160to slike \u017eele?
\n<\/strong>\u017divot i ljubavi slika
\n<\/strong>pitanja postavlja Josipa Buba\u0161<\/strong><\/p>\n![\"\"](\"https:\/\/www.knap.hr\/centar\/wp-content\/uploads\/2025\/06\/ZP-slika.jpg\")
\u017darko Pai\u0107<\/strong>, filozof, sociolog i politolog umirovljeni je redoviti profesor u trajnome izboru Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu. \u010clan je uredni\u0161tva brojnih filozofskih \u010dasopisa u zemlji i inozemstvu, znanstvenoga savjeta Kierkegaard Instituta, inozemni je \u010dlan Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine iz podru\u010dja humanisti\u010dkih znanosti, urednik biblioteke “Transhumanism and Sociology” Trivent Publishinga iz Budimpe\u0161te.<\/p>\n![\"\"](\"https:\/\/www.knap.hr\/centar\/wp-content\/uploads\/2025\/06\/josipa-bubas.png\")
Josipa Buba\u0161<\/strong> izvedbena je umjetnica u \u017eanru performansa. \u010clanica je AICA-e, ULUPUH-a, UPUH-a i HZSU-a. Diplomirala je povijest umjetnosti i engleski jezik i knji\u017eevnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirala je na Odsjeku za Interdisciplinarne humanisti\u010dke znanosti Sveu\u010dili\u0161ta u Zadru 2020. godine. Kao izvo\u0111a\u010dica i koautorica sudjelovala je u razli\u010ditim projektima Od 2012. godine bavi se autorskim radom te stvara izvedbene forme koje koriste vokabular fizi\u010dkog kazali\u0161ta i suvremenog plesa. Izvela je niz performansa na\u00a0 festivalima te u galerijskim, muzejskim i javnim prostorima. Autorica je niza stru\u010dnih tekstova kao i intervjua sa suvremenim vizualnim umjetnicama\/umjetnicama. Od 2025. godine na studiju je Nove izvedbene prakse na Stockholms konstn\u00e4rliga h\u00f6gskola\/Stockholm University of Arts. josipabubas.com<\/p>\n